Američka folk pevačica i aktivistkinja za građanska prava Džoan Baez posetila je Hanoj, prvi put nakon 40 godina
Naime, Baez se za vreme Božića 1972, pridružila mirovnoj delegaciji koja je putovala u Severni Vijetnam, da bi pričala o ljudskim pravima i isporučila pisma američkim zarobljenicima. Tokom boravka, Amerikanci su 11 dana zaredom žestoko bombardovali Hanoj, zbog čega je bila prinuđena da se krije u skloništu ispod hotela.
Ako je bluz srž američke popularne muzike, onda je Muddy Waters srž bluza. Naravno, postoji značajan broj bluz autora prije njegove ere, ali Waters - rođen kao McKinley Morganfield u Issaquena County u Mississippiu, prije ravno sto godina, je bio pjevač, gitarista , kompozitor i vođa benda takvih moći da sam može reprezentovati sve ono što bluz u biti jeste Autor: Mulj
Bez Watersa, može se slobodno reći, rokenrol i mnogi njegovi derivati nikada ne bi ispali onako dobri kakvim ih znamo. Nabrajanje onih koji su radili pod Muddyevim uticajem bio bi Sizifov posao, u pitanju je prava vojska muzičara. Ipak, iz gomile treba pomenuti jedno ime, koje je i samo užano važno za razvoj popularne muzike - Rolling Stones. Koliki je bio Watersov uticaj na njih dovoljno govori i podatak da su se londonersi nazvali po jednoj pjesmi slavnog bluzera čija slava u vrijeme njihovog nastanaka i nije bila u zenitu preko Atlantika. Pošto se ranih četrdesetih preselio na sjever, Waters je utjelovio Chicago bluz, žanr koji je bukvalno elektrifikovao ruralne muzičke korjene muzike koja je postojala prije njega. Sledeće četiri dekade, sve do umjetnikove smrti 1983. godine, on je neumorno širio poruku o esenciji američke muzike. Jedna od značajnijih posveta njemu i njegovom radu je filmsko pojavljivanje u all star rok ekstravaganci iz 1976. godine "The Last Waltz", režisera Martin Scorsesea.
Damir Trkulja – Šiljo svira gitaru, a Goran Martinjak – Džekica bubnjeve. Dovoljno za odličan rock bend Gatuzo. Prvi su put zasvirali 2003. godine. Prvi EP objavili su 2005, a prvi album 2007. Godine 2008. osvajaju prvi Porin za najbolji album alternativne glazbe i iste godine nagradu Status za najperspektivniji mladi rock bend. 2009. izlazi im drugi album '!', a 2011. Šiljo postaje gitarist grupe Majke i potpisuje najveći rock hit u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko godina, 'Teške boje'. Krajem prošle godine napušta Majke i vraća se u grupu Gatuzo. Početkom ove godine predstavili su odličan novi singl kojim najavljuju novi studijski album. U razgovoru za tportal.hr Šiljo je pojasnio odnose s Baretom, predstavio novi album i spremno odgovorio na još neka pitanja Autor: D.Jagatić/TPortal
S grupom Gatuzo pripremate novi album koji najavljujete odličnim novim singlom 'Oni govore'. Nakon vašeg odlaska iz Majki nekako se činilo da ćete uzeti podužu pauzu, ali izgleda da ste nakupili dovoljno kreativne energije. Je li gotov novi album? - Novi album je kompletiran u cijelosti, samo nam još preostaje da ga snimimo do kraja. Imamo gotovih 20-ak novih stvari, već uvježbanih, i jedva čekamo studio da prenesemo tu energiju na snimku. Vjerojatno će se neke pjesme tokom snimanja istaknuti, ali u principu su nam sve jako drage, tako da ipak razmišljamo o dvostrukom albumu. Ne znam još, to su već slatke muke.
Pogrešno bi bilo reći da je Marko Brecelj legendarni glazbenik jer on je daleko više od toga. Karijeru je počeo 70-ih godina u kultnoj grupi Buldožer, da bi potom nastavio samostalnu kantautorsku karijeru istovremeno se orijentirajući na performanse s naglaskom na meki terorizam i društveno politički aktivizam. Osnivač je i voditelj Društva prijatelja umjerenog napretka (DPZN) i Ustanove nevladinog omladinskog polja Pohorski bataljon, dok najviše vremena provodi kao voditelj Omladinskog kulturnog socialnog, multimedijskog i međugeneracijskog centra MKSMC u Kopru. Svako njegovo pojavljivanje poseban je umjetničko aktivistički događaj, a vrlo rijetki intervjui gotovo da bi se mogli prozvati umjetničkim činom Autor: D. Jagatić/TPortal
U ime Ustanove Pohorski bataljon, čiji ste osnivač i predsjednik uprave, tijekom svog nedavnog gostovanja u MSU uputili ste otvoreno pismo slovenskim predsjednicima Danilu Türku i Borutu Pahoru. Što ste im to imali reći da svi čuju? - Pozvao sam ih da svojom (uglednom) osobnom nazočnošću na pješačenjima protesta u Mariboru pridonesu ponovnom uspostavljanju povjerenja u institucije. Predsjednici Republika teoretski su oličenje ugleda države, njenih institucija i ljudi kojima bi morale država i njezine institucije služiti. U teoriji je tako, a u praksi puno drugačije. To vi u vašoj državi vrlo dobro znate.
Green Day su odlučili svoj novi album "Uno" ponudili publici preko live streama na stranici NME.com Izvor: SoundGuardian
Album službeno izdaju u ponedeljak 24. septembra, ali ga fanovi mogu premijerno čuti na internetu. Ostatak trilogije "¡Uno!, ¡Dos!, ¡Tré!" bend će izdati naknadno. "Dos!" izlazi u novembru ove godine, a "Tre!" u januaru sledeće godine.
Green Day su inače najavili veliku turneju po Velikoj Britaniji za sledeće leto, a detalje turneje po Evropi još nisu otkrili.
Popis pesama albuma "Uno!":
'Nuclear Family'
'Stay The Night'
'Carpe Diem'
'Let Yourself Go'
'Kill The DJ'
'Fell For You'
'Loss Of Control'
'Troublemaker'
'Angel Blue'
'Sweet 16'
'Rusty James'
'Oh Love'
- Cijelom svijetu treba jedna velika revolucija libertarijanista. Volio bih da je Hrvatska prva u tome, tj. bar jednom u nečemu od svjetskog značaja osim velike pogače ili kravate za Guinessovu knjigu rekorda jer svijetu treba da netko smisli novi način funkcioniranja države i društva. No, što ćeš, mi smo jadnici, sluge, pognuta kičma. Toliko dugo služimo da nam je ušlo u genetski kod. Ovi jadnici se ne usude donijeti niti jedan zakon koji nije kopija zakona koji stoje u većini zapadnjačkih država. Ne postoji ni trunke progresivnih ideja, ni trunke originalnosti, samo kopija i kopija i kopija zapadnjačke prosječnosti. Niti jedan zakon koji kaže - mi smo Hrvati, živimo u zemlji na jedinstvenoj lokaciji na planeti, ovo je najbolje za nas zato jer živimo ovdje i imamo takvu klimu i takve resurse i takav potencijal i razmišljamo svojom glavom. Ni malo originalne misli. Niti malo ideje. Pičke su to, svi odreda Autor: Petar Kliškinić/Politikaplus
Splitska rap grupa Dječaci postoji od 2005., debitantskim albumom Drama iz 2008. godine, za kojeg su osvojili i Zlatnu Kooglu, označeni su kao najveće nade hrvatske rap scene. U lipnju 2009. osvojili su i nagradu Index 09 u kategoriji Hip hop album godine.
Osam godina nakon smrti, slavni američki muzičar Džoni Keš još uvek izaziva veliko interesovanje, a dokaz o toj popularnosti su i ovogodišnje pripreme za proslavu njegovog 80. rođendana Izvor: B92
- Slobodno pitajte ljude oko mene. Ja ne odustajem. Ja ne odustajem… I to nije zbog neke frustracije ili očajanja, to što kažem da ne odustajem. Ne odustajem jer ne odustajem. Ja u to ne verujem, kazao je Džoni Keš prilikom gostovanja u čuvenoj emisiji Larija Kinga, 2002. godine, dva meseca nakon što je proslavio sedamdeseti rođendan.
Damir Avdić Graha je pjesnik, pisac, gitarist i performer, odnosno, kako je zapisano na njegovoj službenoj web stranici, “neposredni komentator društva koje je po raspadu bivše države upalo u nostalgično opjevavanje prošlosti u kojoj kao da nije bilo grešaka, ili, pak slijepo vjeruje da je devedesetih godina nastupilo vrijeme demokratije, pluralizma i slobode.” Na web sajtu također stoji da je Avdić “direktan u svakom pogledu, pa i lingvistički, te bez ustručavanja upotrebljava sleng, psovke i riječi koje ne pripadaju riječniku književnog izražavanja.“ Avdić je objavio dva romana, zbirku poezije i tri muzička albuma od kojih je zadnji “Mein Kapital” Piše: Vuk Bačanović, Radiosarajevo
Autor ove kolumne nije ni pjesnik, ni pisac, ni gitarist, ni performer. Drugim riječima, ne bavi se analizom umjetničkog izražaja, te se, stoga, ne može i neće baviti vrijednošću Avdićevog književnog i muzičkog opusa. Ono čime će se ovaj autor, pak, pozabaviti u svojoj kolumni, jesu političke poruke zadnjeg Avdićevog albuma, počevši od samoga naslova, pa do tekstova pjesama: “2012”, “Bog je koncept”, “Bakunjine”, “Revolucionarna lava”, “Neka, neka”, “Demokratija”, “Katalonija, Sparta, Galicija” i “La Džigeracion”. Pjesme “Pobijedili smo”, “Budi žena” i “Dlan” u sebi ne nose političke poruke, te neće biti dio ove analize.
Sam Avdić je, u jednom od intervjua koje je dao uoči izlaska albuma, objasnio da “ne bi volio interpretirati” naslov svoga albma, te da bi želio “da ga ljudi sami protumače kad ga čuju”. Pa ipak je, uprkos ovom velikodušnom pozivu, istom prilikom, ponudio svoje razjašnjenje: “Znamo kuda vodi ‘Mein Kampf’, kao što znamo da je ‘Das Kapital’ najjača kritika kapitalizma koji u svom totalno razularenom obliku danas hara sve.” Prema skromnom mišljenju autora ove kolumne, tekstovi Avdićevih pjesama nikako ne opravdavaju izrečeno. Za to postoji niz razloga.
Prvi stihovi numere “2012” su, doduše, obećavajući. Kritikuju se centri “nacional-liberalnog fašizma”, “pucnjava s tastatura”, mržnja prema sadašnjosti i besplodna nostalgija “za onim prije”. Stihovi “svaka zemlja biće Deutschland, svaka himna Über Alles”, kao da nagovješćuju kritiku savremenog njemačkog ekonomskog šovinizma u ostatku albuma. U tom smislu (kritike imperijalizma uopšte) će slušalac tumačiti i stihove “2012 gostiće se samo crvi, za barel nafte, sto barela krvi”. Avdićev strah od izopačenja mogućeg bunta (“2012 ustaće sirotinja, poslije hljeba i igara, čekaće ih giljotina onih što ih povedoše...”), odnosno degeneracije revolucije u bonapartističku strahovladu (staljinizam), također je više nego shvatljiv.
Nažalost, stihovi ostatka numera uzetih u obzir u ovoj analizi, sve to demantuju. Na to već ukazuje tužbalica za “ocem anarhizma”, Mihailom Bakunjinom. Za Avdića, marksistička “bagra” piša gdje se Bakunjin “umivo”, u “izvor”, koji je (neka mi čitaoci oproste na eventualnoj krivoj interpretaciji), nesumnjivo, simbol čistoće slobodarskih ideja. Ponovo je razumljiv autorov strah od “svake budale”, koja citira Marksa i najavljuje “pad kapitalizma”, dok je “izliven u temelje fašizma” (globalni idiotizam na ljevici je, uistinu, više nego zabrinjavajući fenomen današnjice, što Avdić, mora se priznati, dobro primjećuje u numeri ‘La Džigeracion’). Ali Avdićeva poruka je nešto sasvim drugo od zabrinutosti zbog Žižekovih akademskih akrobacija, ili zbog pogubljenog i tragično dezinformisanog Chomskog. On brine daleko površniju brigu.
Bakunjin se ne nosi na majicama “malo što ga ne znaju, a više što je ružan”. Drugim riječima, nije tako lijep i profitabilan kao Marks, koji ga je “jebo opet”!
“I da se razumijemo Bakunjine, ne govori ti anarhista! Kad bi mog’o uzeti keš na tebi, uzeo bih, ali sumnjam! Zato, između marksističkih smradova i kapitalističkih svinja, uzeću pare od ovih drugih, prvi su ionako samo njihove sponzoruše, iliti keš-pičke Bakunjine”, iskreno nam priznaje Graha, proglašavajući (generalno) “marksisičke smradove” licemjerima, za razliku od “kapitalističkih svinja”, koje su, valjda, barem dosljedne u svojoj gnusnosti kada je u pitanju “keš”.
Ne ulazeći u Avdićev ukus kada je u pitanju muška ljepota (tj. logiku prema kojoj lik bradatog Marksa bolje prodaje majice i knjige od lika bradatog Bakunjina), moramo zaključiti da je autor, kada je u pitanju odnos dvojice prvaka ljevice 19. stoljeća, prilično slabo obaviješten.
Bakunjin i Jevreji
Avdić, tako, sasvim sigurno, nije čuo za Bakunjinov spis “Polemika protiv Jevreja” u kojem je Marksa optužio da je “Jevrej i okružen gomilom... špekulatnskih Jevreja”. U istom djelu, Bakunjin zaključuje da je “Cijeli jevrejski svijet, koji čini jedinstvenu eksploatatorsku sektu, narod krvopija, vrsta organskog destruktivnog kolektivnog parazita...” Uprkos ovakvim šovinističkim i malograđanskim ispadima (koje bi, bez problema, potpisao i Hitler), Bakunjin je usvojio Marksovu “Kritiku političke ekonomije”, te je, prema tome, i sam bio marksist, odnosno, prema Avdiću, “smrad”, “sponzoruša” i “keš pička”.
Zadržimo se, za trenutak, mimo Bakunjina, kod ovih Avdićevih primjedbi. Avdić priznaje kako bi uzeo “keš” na Bakunjinu. On je, dakle, bolno iskren, za razliku od nekih tamo ljevičara koji se, eto, bune protiv kapitalizma, ali im nije mrsko ponešto zaraditi na Marksu ili Bakunjinu, koji su, u svoje vrijeme, valjda, preživljavali fotosintezom.
Jevrejin Marks i nejevrejin Engels (ni on, uzgred, unatoč ljepoti, nije završio na majici) su, ustvari, svojevremeno, pisali: “Ljudi prave svoju sopstvenu istoriju, ali ne po svojoj volji, ne pod okolnostima koje su neposredno zatekli, koje su sami izabrali, nego pod okolnostima, koje su date i nasljeđene. Tradicija svih mrtvih generacija pritiskuje kao mora mozak živih.” (K. Marx - F. Engels, Izabrana dela I, str. 224).
Niko dakle, ne snosi krivicu jer je rođen i prinuđen živjeti u skladu sa pravilima sistema proizvodnih odnosa, koje nazivamo kapitalizmom. U tom sistemu radnik prodaje svoju radnu snagu kapitalisti. Njegov društveni položaj je takav da radi za drugoga. Je li i on, ako ima marksistička ubjeđenja ili je član sindikata (i zaposlen je) kapitalistička “keš pička”? Ili su to, možda, neki mladi anarhistički idealisti, koji će zaraditi novac za svoju organizaciju tako što će prodati knjigu ili majicu sa Bakunjinovim likom? Otkuda, zaista, to užasavanje “kešom”? Zar pravo na pobunu imaju samo ljudi koji bi živjeli u pećini, bijednoj straćari ili kanalizaciji i prosili za koru hljeba i vodu? Teško da se Bakunjin zalagao za takvo nešto.
Avdić, s druge strane, pjeva da pošteno uzima novac od “kapitalističkih svinja”. To bi bilo tačno jedino ako bismo “kapitalističkim svinjama” nazivali Avdićevu proletersku publiku u malim ljevičarskim okupljalištima, a koja kupuje karte za njegove nastupe. Itekako je razumljivo Avdićevo zgražavanje nad eksploatacijom lika Che Guevare u pjesmi “Neka, neka” (“Sanjao sam Che Guevara, tezgu sprema, meni kaže: ‘Hajde kupi, jeftino je, pamuk pravi, ne gužva se’.”), ali, opet ostaje nejasno da li zgražavanje zaslužuje neki pijačar, koji uzme “keš” na majici, ili Avdićeva publika, koja kupuje njegovu muzičko-poetsku kritiku iste pojave?
Metoda radikalne desnice
Kako bilo, Avdićeva “iskrena” naklonost “kapitalističkim svinjama” se, svjesno ili nesvjesno, kontinuirano nastavlja kroz cijeli album. Pjesma “Revolucionarna lava” nam govori o misterioznoj ličnosti (očigledno ljevičarskih ubjeđenja), koja “izlazi iz komunističkog kondoma u koji je penetrirao nacionalistički ud”: “Ja sam član, ja sam aktivista, lice iz spotova, lice sa TV-a, načitan i moralan, ja sam čovjek za svaki dan. Od mene strahuju portali, plaše ih moji komentari, ja pozivamna ulicu, prosječne studente i đake. Oni lošiji me ne jebu, dobri se ne blamiraju, ostaju mi ovi osrednji, da s njima liječim svoju apstinenciju. Ja ukazujem na kriminal i korupciju, od septembra do juna, a onda Tunis, Egipat, tučepi, non-stop akcija izmori čovjeka.” Sve i da se radi (a ne radi se) o kritici korumpiranog i diskreditovanog NGO sektora, način Avdićeve kritike je više nego skandalozan i zabrinjavajući. Proglašavenje bilo kakvog otpora sistemu djelom “osrednjih ljudi” jeste metoda radikalne desnice. Ne, nije riječ samo o desničarskim kritikama pokreta “Occupy Wall Street”.
Avdićevo banalno biologiziranje otpora, to jest njegovo izjednačavanje sa nečijim individualnim seksualnim hendikepom, frustracijama ili navikama, je gotovo potpuno identično načinu na koji je ekstremno desničarski pokret “Srbska akcija” nastojao diskreditovati blokadu Filozofskog fakulteta u Beogradu. Uz to što su lažno proglašavani lošim, propalim i osrednjim ljevičarskim studenatima, blokaderi su optuživani da su “razvratni bednici” i “crvene profuknjače”, koji orgijaju po “srbskim fakultetima”! Isto je tako vrlo neprijatno iznenađujuće Avdićevo ‘brojanje zalogaja’ lijevim aktivistima (da li je odlazak na godišnji odmor zločin?), koje je u svemu jednako najprostačkijim malograđanskim napadima na proteste podrške “Occupy Wall Streetu”, održanih u Sarajevu.
Uprkos, “razlikovanju” Mein Kampfa i Kapitala, ta razlika za Avdića, kao da, u cijelosti, iščezava u numeri “Demokratija”, koja počinje kao kritika kapitalizma, ali završava stihovima: “Istina je samo jedna, boli nas kurac za nesretne i jadne, istina je samo jedna, boli nas kurac za ponižene i slabe, Smrt fašizmu, Sieg Heil, Smrt fašizmu, Sieg Heill... jen’, dva, drei, vier...”
Stereotipi o južnjacima
Za Avdića su, dakle, ljevica i (ekstremna) desnica, jedno te isto. Pa ipak, kao što je najavio u tugovanci za Bakunjinom, od te “istosti” ipak više simpatizira “kapitalističke svinje”, odnosno desnicu. Možda je to zbog toga što popularni pjesnik i performer Avdić problem “kapitalizma u razularenom obliku” poima na jednak način kao što proslavljeni reditelj Emir Kusturica “razumije” i “tumači” negativne manifestacije kapitalističke globalizacije? Razlika postoji. Dok Kusturica ‘antiglobalistički’ drži stranu Dodiku i njegovom cionističkom lobiju, Avdić je očigledni ‘antikapitalistički’ fan Angele Merkel.
To je valjda najjasnije iskazano u numeri “Katalonija, Sparta, Galicija” u kojoj se susrećemo sa personifikacijama španske, grčke i romske nacije: Rodrigom Penerom, Konstantinom Kakisom i anonimnim “Ciganom”. Rodrigo pjeva o tome da “dok su španskim nebom bombarderi žurili da isporuče demokratiju bagri u Bagdadu, bilo je i para, jeftinog hašiša, igralo se pjevalo, na koridi divljalo, al’ nema više keša, ne da nam ga Angela, Merkelica stara, tjera nas da radimo za mašine stare, a mi smo djeca ponosna, djeca osvajača, pokrstili smo pola svijeta, satrali Maje, Inke, neće nas niko natrag u fabrike.” Merkelica nije ojadila samo “lijene” Špance, već i “lijene” Grke. Oštećeni Konstantin također žali za vremenima igre i pjesme: “Hoće nas da radimo za mašine stare, a mi smo djeca ponosna Sparte i Aleksandra. Spalili smo sve, od Makedonije do Azije, bilo nas je 300 protiv čitave Perzije, neće nas niko natrag u fabrike, neka im došljačka kopilad rade.”
Na stranu sada šovensko-malograđanska predrasuda o lijenim južnjacima, na stranu i činjenica da se Grčka zaduživala, kako bi održavala potrošnju uvozne, mahom njemačke robe, na stranu i to da demonstranti u Madridu, Barceloni i Atini demonstriraju ne da ne bi radili, već zbog masovnog otpuštanja, privatizacija i drakonskog rezanja plaća. Na stranu sve to. Avdić je cjelokupan španski narod - u liku stereotipiziranog Rodriga - poistovjetio sa konkvistadorima i inkvizitorima iz 15. stoljeća, a Grke, kroz Konstantina, opisao kao ‘spaljivače’ svega od Makedonije do Azije iz 4. stoljeća p.n.e. Španac je plesao dok je Irak gorio, a Grk bi cijelu planetu zapalio kao Grčku, samo da ostane neradnik. I jedan i drugi žele da za njih rade imigrantski robovi, o čijem “kurcu”, pjeva Avdić u “Bog je koncept”, danas ovisi njemačka “rasa”. Zanimljivo shvatanje političke ekonomije. Povrh svega se pojavljuje “Ciganin”, koji Grka i Španca proklinje da na “njegovoj pjesmi uzimaju keš”, dok njegovoj djeci daju “milostinju”. “Dabogda vam sinovi moji zetovi bili, a moje kćeri potomke rađale.”, Ciganinova je kletva kojom Avdić završava numeru. Izuzev što opet imamo posla sa problematikom ‘uzimanja keša’, čini se da Grk i Španac ne samo da su ljenčuge koje su zavrijedile njemačku kaznu, već su i kradljivci romske muzike, te će na njih - jer su rasisti - pasti ‘kletva’ miješanja sa Romima. Stereotipi su kažnjeni stereotipom. Nije li ovaj tekst uvreda za svakog Grka ili Španca čiji otac ili majka, već jesu Romi? Kako ćemo riješiti njihovo uzimanje ‘keša’ na romskoj muzici? I pored nekoliko dobrih zapažanja…
Šta je, zapravo, popularni Graha, u konačnici, htio poručiti? Teško da se radi o pukom problematiziranju uzimanja keša prilikom sviranja neke od nacionalnih muzika, a pod uslovom da ne pripadate naciji čiju muziku izvodite. Pa ipak, ili se radi o tome, ili je, zapravo riječ o sublimaciji najnižeg taloga malograđanskih predrasuda, naklapanja i prtljanja, koje su zapakovane u crveno, zapečaćene provokativnim naslovom, a zatim predstavljene kao alternativa? Tekst “Mein Kapital”, u tom iščitavanju - i pored nekoliko dobrih zapažanja (kao što je licemjerstvo ‘ljevičarske’ akademije) - ne bi bio ništa drugo do lažna kritika kapitalizma, koja, kroz širok spektar malograđanskih shvatanja društva, okončava u banalnoj nacionalističkoj stereotipizaciji čitavih naroda.
Istini za volju, Damir Avdić je pjesnik, pisac, gitarist i performer, a ne istoričar, sociolog, ekonomist ili analitičar. Njemu se, dakle, ne može zamjeriti jer određenu materiju nedovoljno poznaje ili uopšte ne zna. Pa ipak, “Mein Kapitalom” je odaslana određena politička poruka, koja je, prema shvatanju autora ove kolumne, vrlo problematična, ako ne i vrlo opasna. Ali, ko zna? Možda je sve to ipak umjetnički izričaj, koji je daleko od shvatanja i poimanja nekoga ko nije pjesnik, pisac, gitarist i performer. Možda se radi o sveopštoj konfuziji bez trunke malicioznosti? Možda je to zbilja tako. No, neke stvari su se, ipak, morale raščistiti i postaviti na svoje mjesto.
-----------------------------------------------------------
Damir Avdić za decu i marksiste Ovaj tekst je nepozvani odgovor na kolumnu Vuka Bačanovića, tj. na njegovu interpretaciju stihova Damira Avdića. S obzirom na to da je autor stihova moj poznanik, a da Bačanovića ne poznajem lično, složiću se jednoglasno sa vama da ova istorijska činjenica utiče na moje pisanje. Ipak, uprkos tome, trudiću se koliko je god to moguće da se koristim argumentima i logikom. Na početku, da kažem da nemam nameru da se bavim tezama: ko su ili šta su levica i desnica danas i kakve su njihove relacije sa kapitalizmom, pogotovo ne u kontekstu rock pesama. Pokušaću da ukažem na probleme interpretativnog pisanja o stihovima i konkretno na nedoslednosti Bačanovićeve analize. Pa da krenemo Piše: Gregor Bulc, e-Novine
Svaka interpretacija je, naravno, legitimna. Bačanovićeva interpretacija stihova Damira Avdića sa albuma Mein Kapital je, naravno, isto tako legitimna. To i jeste lepota i problem interpretacije: sve je moguće.
Ali ipak, Bačanoviću prvo malo, a zatim mnogo zameram na ovoj konkretnoj interpretaciji. Zašto? Ukratko, brzopleta je i daleko od toga da bi mogla da bude rezultat neke dublje istorijsko-materijalističke analize. Ali hajdemo redom.
Malo mu zameram što analizira stihove sa ovog albuma, a nije uradio domaći zadatak i prošao celi opus, da bi bolje razumeo širi kontekst i (neke) često upotrebljivane teme i postupke Avdićevog stvaralaštva, čime bi (možda) njegovi argumenti dobili na težini. I tu težinu bi, analizirajući na način kako to već radi, sigurno našao i u Avdićevim prošlim izdanjima. Naime, teze slične ovima koje je predočio Bačanović, imao sam prilike prvi put da čujem pre nekoliko godina od mladog slovenačkog intelektualca koji je analizirao prvi roman te prvi i drugi album Damira Avdića (doduše, samo u razgovoru uz pivce).
Bačanoviću zameram mnogo na nečemu drugom. Bačanović analizira stihove kao “političke poruke” i to radi, navodno, sa marksističke ili makar neodređene levičarske, čini se marksofiličarske pozicije. Na taj način, po mom mišljenju, pravi četiri greške.
Prva greška je u tome da stihove razume kao doslovne političke poruke. Svaki stih, pesma, film, slika itd. mogu se, svakako, interpretirati politički i kroz njihovu interpretaciju može se tražiti političko značenje – uprkos intenciji autora. “Kako čitati Paju Patka” Mattelarta i Dorfmana i kritike ove knjige su fantastični primer. Ali imenovati ove stihove kao “političke poruke zadnjeg Avdićevog albuma, počevši od samoga naslova, pa do tekstova pjesama” i tretirati ih kao takve, pitanje je diskurzivnog žanra i tu je Bačanović, po mom mišljenju, već na samom početku krenuo da guta jabuke misleći da su kruške.
Druga Bačanovićeva greška je ta što se bavi samo sadržajem pesama, a ne i njihovom formom, strukturom, jukstapozicijama, kompleksnim i mnogobrojnim fiktivnim likovima u tim pesmama, kao i osnovnim postupcima Avdićevoga pisanja. Da ne govorimo o tome da su tekstovi sastavni deo rock pesama koje, naravno, podrazumevaju i muziku, koja itekako ima udela (koliko god to bilo komplikovano za interpretaciju) u tome kako slušaoci razumeju te tekstove.
Treća greška je identifikacija autora Avdića sa likovima iz njegovih pesama. Ne samo da je teško odrediti ko su ti likovi u njegovim pesmama, već i to šta ko govori i kad. Izjednačavanje Avdića sa glavnim protagonistom/ima njegovih pesama je, po mom mišljenju, sasvim pogrešno.
Četrvta greška proizlazi iz prethodno pomenutih. Naime, ako hoćeš da analiziraš i interpretiraš bilo koji tekst popularne kulture, uključujući i stihove rock pesama, a da pri tom gajiš sklonost marksističkoj interpretaciji, pretpostavljam da je istorijsko-materijalistička analiza za to neophodna. Drugim rečima, problem je što Bačanović, kao i mnogi drugi studiozni levičarski interpretatori poruka u popularnoj kulturi, ne ide svojom analizom dalje od razine teksta tj. od doslovnog značenja samih reči. Konkretni politički, ekonomski, društveni i kulturni uslovi koji su kontekstualizirali stvaralaštvo autora Avdića ni u jednom trenutku nisu pomenuti kao referentne tačke analize. Najveća ironija je zapravo u tome da Bačanović bez činjenica o Avdićevom životu i stvaralaštvu, do kojih je mogao da dođe, ali se za taj postupak nije odlučio, Avdića nameće javnosti kao potencijalnog “trubadura desnice”, glasnika antisemitzma, evrocentrizma, imperijalizma i neokapitalizma.
Ovakvim tekstocentrizmom i bukvalnim shvatanjem Avdićevih stihova, umesto da razdvoji fiktivnog protagonistu od autora, Bačanović ih neobjašnjivim manevrom spaja.
Međutim, problem je u tome što se ovde ne radi samo o poistovećivanju dve ličnosti. Naime, ispušta se iz vida da Avdić piše fantastično ambivalentnim jezikom. U njegovim romanima (čiji se pojedini delovi baziraju na tekstovima pesama; ili obrnuto) lako se može uočiti kako se bez ikakovog upozorenja često menjaju narativne pozicije. Teško je naći lik u romanu koji ustvari izgovara ono što čitaš, kao što je i teško uočiti razliku između monologa, dijaloga i deskripcije pisca. Sama se naracija fragmentira tako da zapravo dolazi do izrastanja mnobrojnih “pisaca” iz jednog. Kao čitalac zapravo nikad ne možeš da budeš siguran da li se radi o jednom naratoru ili, pak, o mnoštvu pisaca koji pišu iz različitih perspektiva. Isto to se dešava i sa Avdićevim stihovima: pozicija sa koje govori nikad nije kristalno jasna. I mislim da Avdiću to odgovara. Takav je makar moj utisak (i verujem još mnogih).
Sa druge strane, to ne znači da ga svi moraju čitati i slušati na isti način. Avdić je “popularan” (kao što to kaže Bačanović) među različitim ljudima, stao je na žulj svakojakim mitolozima i ideolozima i upravo zato ga je vrlo teško definisati i spakovati u određenu fioku.
Zbog svega toga, ne možemo se zadovoljiti, po mom mišljenju, vrlo ograničenim, “političkim” analizama sadržaja Avdićevih stihova. Ali ipak, ukoliko ostanemo samo na razini analize stihova, ne uključujući u nju performanse koji itekako igraju veliku ulogu u radu Damira Avdića, trebalo bi najpre da proverimo sa koliko se to lica, sudbina, pozicija, mitova, ideja, ideo- i mitologija “Avdić” identifikuje? Zar nije već na prvi pogled jasno da upotrebljava način izražavanja koji ne predstavlja nikakav direktan politički program jednog govornika sa pozornice, već zapravo kolaž svakojakih ideja, stavova i emocija velikog broja ljudi: jadnih, napaćenih, zlobnih, jakih, bogatih, dekintiranih, religioznih, seksističkih, rasističkih, nacionalističkih, zaljubljenih, ostavljenih, dekadentnih, asketskih itd. A sve se to sliva u shizofrenični besni urlik i šapat nemoći koji odražavaju prirodu vremena i društva u kome živimo, mnogo više nego što je to slučaj sa većinom umetničkih radova koje poznajem.
Izvesno je da Avdić, u realnom životu, ne može zastupati sve stavove i zauzimati pozicije svih svojih likova. Kao pisac on jako često koristi inverznu identifikaciju. Naime, autor redova (stihova ili pasusa u romanu) govori u prvom licu, što ne znači nužno da je on ta osoba, koja zastupa ili se protivi takvim stavovima. Možda je Bačanović trebalo da, na primer, prvo čuje “Imam dvadeset i dvije” sa prošlog albuma, gde je ovaj postupak (ako već to nije Avdićeva opšta strategija) evidentan. Što se tiče muzičara sa ovih prostora, takav postupak su upotrebljavali i Strelnikoff, “najpopularnije” na pesmi Bitchcraft, dok su Laibachoslovci taj isti postupak nazvali nadidentifikacijom. Nije u stvari ni važno, niti treba Avdića porediti sa Laibachom “u najboljim godinama” niti sa drugima, jer su se vremenski i političko-ekonomski promenili i uslovi i kontekst.
Kakva politička opredeljenja i koje ideologije su Damiru Avdiću, kao osobi od krvi i mesa bitni ne znam, niti znam da li je njegova intencija bila da bude nečiji “trubadur” koji nas obasipa eksplicitinim političkim porukama. Da me to interesuje, kao što očigledno interesuje Bačanovića, uradio bih intervju s njim i postavio mu nekoliko pitanja o njegovom odnosu prema određenim grupama ljudi, filozofima i političkim idejama, o formi njegovih romana i pesama, kao i o raznim likovima koji se u njima pojavljuju. A pre svega pokušao bih da razumem koji strukturni odnosi određuju kontekst u kome živi i stvara Damir Avdić. Što se tiče interpretacije, svako može da je artikuliše onako kako hoće. Kladim se da možemo naći najmanje dvadeset studenata koji bi analizirajući Avdićeve tekstove zaključili da su, na primer, zapravo jugonostalgični ili da se bolja parodija Bakunjina u rock muzici neće još dugo čuti.
P. S.Iz današnje perspektive, mnogi tekstovi filozofa 18, 19. i prve polovine 20. veka mogu se čitati kao rasistički, uključujući, na primer, Hegelove, Kantove i Adornove. Argument da je Bakunjin loš politički izbor za lika iz Avdićeve pesme zbog toga što je Bakunjin napisao i antisemitske pasuse ima isto toliko smisla koliko i argument da se iz istih razloga moraju odbaciti radovi navedenih autora, a bogami i Marksov opus zbog njegovih ponekad rasističkih zapažanja o Rusima, Indijcima i, da, Jevrejima.
Ida Prester, liderica sastava Lollobrigida i poznata radio i TV voditeljica sa svojim sastavom u subotu 21. siječnja održat će veliki koncert u Tvornici kulture. Tim povodom s Idom sam se našao na intervjuu u Booksi. O dolazećem nastupu, počecima Lollobrigide, novom albumu, Dušku Lokinu, Bajagi, Alki Vuici i ostalim zanimljivostima u novom intervjuu Autor: Nikola Burčul/Muzika.hr
21. siječnja Lollobrigida nastupa u Zagrebu. Što se može očekivati? - Pravu disko feštu! Nakon par godina pauze i rada u 'laboratoriju' napokon smo izdali novu ploču, "Pilulu". Super smo sretni i zadovoljni, pa radimo proslavu za naše fanove i prijatelje. Degustacija je ove subote. Ovo nam je ujedno i prvi veliki samostalni koncert. Iako postojimo već osam godina nikad nismo imali nešto ovako ambiciozno jer se ja nisam usudila. Sad imam ekipu kojoj vjerujem i pjesme s kojima sam zadovoljna. Svakom bendu su najosjetljiviji koncerti kod kuće, pričekali smo dok nismo sasvim sigurni u sebe. Osim toga uvijek osjećam mali teret, jer se moj bend ovdje u Hrvatskoj često doživljava kao neki side-kick TV voditeljice, mada je Lollobrigida nastala prije mog rada na televiziji. Pozvali smo u goste i super podršku. To su Nipplepeople i Diskobajagi. Nipplepeople je predivan electro-pop bend s kojim često nastupamo pred istom publikom, pa su bili logičan izbor za ovu dance-pop večer. A Diskobajagi je DJ set kojima je cilj svojim DJ/VJ mash-upima do kraja rasplesati publiku.
Ivan Stanimirović Rizinger rođen je 16. 08. 1967. godine u Kruševcu. Završio je Višu novinarsku školu Jugoslovenskog instituta za novinarstvo 1989. godine u klasi profesora Mileta Nedeljkovića. Iste godine postaje muzički saradnik Radio Kruševca i novinar nedeljnika "Pobeda"
Od 1990. do 1995. piše i za RTV Reviju u kojoj je objavio preko 100 intervjua i prikaza najznačajnijih srpskih rok grupa - Eva Braun, Goblini, Džukele, Ritam Nereda, Atheist Rap, Blues Trio, Osvajači, Baal, Sunshine, Ništa Ali Logopedi, Direktori, Babe, Ništa Ali Logopedi, 16x8x23, Deca Loših Muzičara, Dža Ili Bu, Van Gogh, Instant Karma, Revolveri, Oružjem Protivu Otmičara...
Na današnji dan navršava se točno 25 godina od smrti prerano preminulog pjevača Atomskog skloništa Sergia Blažića. Popularni Đoser, kako su ga svi tada u Puli i na domaćoj rock-sceni zvali, izgubio je bitku sa opakom bolešću, ali je u srcima svojih prijatelja ostao zapamćen kao plemenita osoba, dobar čovjek i vrhunski rock-pjevač Piše: Damir Strugar
Imao sam tu sreću i privilegiju da sam razvoj grupe Atomsko sklonište pratio od samih njenih početaka, tamo negdje još 1977.godine, kada ih je okupio legendarni tekstopisac i idejni vođa Boško Obradović. Đoseru se tada ostvario životni san. Pjevanje u rock-grupi Atomsko sklonište i glazbena karijera, bilo mu je daleko značajnije i draže, nego vođenje njegovog tada kultnog kafića "052" kojeg je nekako u to vrijeme baš tada otvorio u Premanturi. Sjećam ga se kao klinac, kada sam pohađao osnovnu školu "Vladimir Gortan" na Stoji, kako je dolazio sa svojim tamno-plavim sportskim "Alfa Romeom" na predavanja u Srednjoj ugostiteljskoj školi. Tamo je završavao ugostiteljski tečaj, kako bi dobio licencu za otvaranje kafića, koji tada, krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u Puli nisu ni postojali. Uvijek se,kada bi dolazio, iz njegovog auta čuo prodorni zvuk rock-hitova grupa Deep purple, Led Zepellin, Uriah heep, Bad Company, Queen i drugih. Kasnije, kada sam se kao mladi novinar družio s njim, znali smo često pričati o rock glazbi, koja mu je sve na svijetu značila. Uz nju, volio je jako i nogomet. Bio je jedno vrijeme golman legendarnog nogometnog kluba "Staklar", a potom i sponzor malonogometne ekipe "Park Avenija 69".
Na disku "Punk You All" (Hi-Fi centar 1998.) snimljenom na koncertu u KST 26. oktobra 1996. godine, kada su domaći sastavi izvodili punk obrade, kruševački bend The Daltones je otvorio A stranu pesmama "Surfin' bird" i Blitzkrieg bop" Piše: ISt Rizinger
Sa tog nastupa ostali su, zahvaljujući legendarnom Kizi Betmenu i njegovoj kultnoj emisiji "Paket aranzman" (TV Politika) sačuvani video zapisi svih pesama koje su "Daltonsi" izveli te večeri, njih 8.
Hrvatska rock scena imala je ponekad sreće stvoriti fenomen (tj. rock grupu) koja će biti u korak s svjetskim trendovima, ne kopirajući od istih. Uz osamdesete i kvalitetu „novog vala“, Laufer je fenomen koji je svoju žestinu i emotivnost crpio iz raznih izvora (hard rock, funk, grunge) i uz Urbanov vokal (hrapav i krešteći bol – sredina između Weddera i Staleya) i Vavine vrišteće akorde dosegao popularnost u cijeloj zemlji Piše: Petar Hrstić
Prva postava benda nastaje 1985. godine kada Alen Liverić i Veselito Mudrinić i par riječkih muzičara osnivaju bend. Najpoznatija postava nastaje godinu kasnije, kada u bend ulazi Damir Urban, koji je jedno vrijeme svirao bas dok je Liverić bio vokal. Kostur najpoznatije postave sastoji se od: Urban (vokal), Vlado Smičić Vava (gitara), Ljubo Silić (bas) i Alen Tibijaš (bubnjevi). Osamdesetih godina Laufer održava koncerte na Ri-rocku, Gitarijadi i Festivalu omladine. Prve snimke su im uvrštene na kompilacijama „Ritam promjene“ i „The best of 237“. Na gitarijadi u Rijeci 1989. godine osvajaju prvo mjesto i tako se približavaju mainstreamu.
Pesme s albuma "Soundcutting" iz 1996., kruševačkog hc benda Retromind, izdanje "Good Taste records", urednik Bane Lokner. Plejbekovi snimljeni u starom studiju Televizije Kruševac
Eh, kakva je to briljantna ekipa mladih muzičara bila, sa jedva prosečno 18 godina snimili su studijski debi, sa 19 razvalili na koncertima i iz zabave objavili za omiljeni kafe ovaj unplugged, a sa 20 više nisu postojali... Piše: ISt Rizinger
Danas se kruševački rokenrol klinci-ratnici iz prve polovine '90-tih s tugom sećaju sjajnih mladih bendova iz tog perioda, ali ni jedan se po uništenom potencijalu ne može meriti sa Slobodnom Wožnjom... Ovaj album je samo još jedan najjednostavniji dokaz te moje teze, a OVDE možete saznati sve o njima i skinuti i njihov album iz 1995. "Čudovište i kamenje" (Metropolis records).
Spisak pesama: 1. Slobodna Wožnja - Drugo stanje 2. Slobodna Wožnja - Buđenje 3. Slobodna Wožnja - Close to me (Cure) 4. Slobodna Wožnja - Yutunga 5. Slobodna Wožnja - Kamila 6. Slobodna Wožnja - Flasha 7. Slobodna Wožnja - Gromobran 8. Slobodna Wožnja - Bruto 9. Slobodna Wožnja - Četiri popodne 10. Slobodna Wožnja - Skijanje 11. Slobodna Wožnja - Neko je ukrao 12. Slobodna Wožnja - Igra (bonus 1) 13. Slobodna Wožnja - Neko je ukrao (bonus 2)
Baš kada se ova fantastična kruševačka ekipa spremala da svoj naporni rad kruniše albumom, čak ga i snimila, kad su svi koji su ga čuli potvrdili da se radi o sledećem velikom koraku balkanske muzičke elite - materijal je potpuno uništen... ostale su samo tri pesme za istoriju Piše: Ivan St Rizinger
Ovo je kratka priča o njihovoj viziji, iz ugla lidera benda saksofoniste Aleksandra Šarguća (ex Slobodna Wožnja), a koliko je čitava ideja bila jedinstvena, za ono vreme, nek posvedoči i ovaj Ep kojeg vam poklanjamo:
"Dva Kila Basa je bio izraz našeg bunta protiv učmalosti svake vrste. Odgovor grupe tadašnjih studenata koji sebe nisu smatrali muzičarima iako su muzikom izražavali mišljenja i osećanja. Sam koncept sa dva basa, od kojih je jedan distorziran, stvoren je da bi se neobičnim frekvencijama i minimalističkim harmonijama oslikala otuđenost kvazi-urbane Srbije s kraja '90-tih... Važnu komponentu zvuka grupe činile su etno melodije i plemenski ritmovi, a smiksovan u maniru elektronske muzike ovaj Ep predstavljao je odgovor na bezidejnost muzičke scene tog vremena. Dok je grandž silazio sa scene, a tehno polako postajao mejnstrim, bend Dva Kila Basa je pokušao da predvidi muzički izraz naredne decenije."
Članovi:
Grupu su činili bivši članovi Slobodne Wožnje Aleksandar Šargić (saksofon), Dejan Jocić (bas) i Nikola Čolović (truba), pevačica nekoliko kruševačkih džez bendova Ana Marković, student muzičke akademije Lazar Čolović (udaraljke) i Bane Radojković (bas) danas neodvojivi deo velikih srpskih grupa Rare i Naked.
Na pesmi "Nedostajanje" gostovao je akademiski violinista Aleksandar Štukelja, muzičar koji je, početkom '90-tih nosio titulu prvog avangardiste klasične muzike u Srbiji.
Kako su bradati beskućnik i kompjuterski geek iz Gumograda svojim rock’n’rollom pokorili svijet Autor: Aleksandar Dragaš
Akron, Ohio, tipičan je američki grad - na izdisaju. Grad u kojem je popularno u garaži kuhati metamfetamin, kao što kod nas peku rakiju. Teško je povjerovati da je Akron, 110. po veličini američki grad s oko 110.000 stanovnika između 1910. i 1920. godine, kad je blues postajao ono što će rock & roll postati u 50-ima, bio “boom town”. Uh, jednako je teško povjerovati da je to u hrvatskim okvirima bio Sisak.
Skoro tri decenije nakon što je, tokom
„vraćanja duga otadžbini", zbog „Lajbaha" i njihovog fanzina zaradio
najgoru karaulu u Sloveniji, Branko Rosić im je postavio prvo pitanje. I
to ne jedno, već gomilu - o Srbiji, Evropskoj uniji, turbo-folku obradi „Marša na Drinu", Tompsonu, pokretu „Okupirajmo Volstrit"...
S
grupom „Lajbah" prvi put sam se sreo početkom osamdesetih godina. Dejan
Knez, momak iz slovenačkog grada Trbovlja, bio je na odsluženju vojnog
roka (JNA) u Beogradu,
u kasarni na Dedinju. Svoje slobodne dane, koje je počeo da sve više
uzima dobrovoljno, trošio je u SKC-u, u kom su se okupljali beogradski pankeri. Rekao je da ima svoj bend „Lajbah" i da će uskoro nastupiti u Beogradu. I bi „Lajbah", u Beogradu,
u SKC-u, u svom prvom nastupu, jer matična Ljubljana nije bila
raspoložena da vidi na stejdžu grupu koja nosi nemački naziv glavnog
grada Slovenije tokom okupacije u Drugom svetskom ratu. Pre koncerta,
gluvario sam sa Knezom i Tomažom Hostnikom oko Beograđanke, gde ih je
jedan mladi Rom, čistač šoferšajbni, upitao kakve su im to uniforme.
Posle perača prozora isto pitanje su postavljali mnogi, pa i oni koji su
u ovim uniformama videli ništa drugo do kopiju nacističkih odora.
„Lajbah", bend koji je od svog nastanka duhovit i provokativan, branio
je svoj dreskod objašnjenjem da je to uniforma šumara. I zaista,
„Lajbah" je oduvek bio ogledalo i detektor paranoja. Uvek si u njima
mogao prepoznati sopstvene strahove i asocijacije. Tako se njihovo
bavljenje pitanjem sloboda tumačilo kao više od flertovanja s nacizmom.
Margo Project je electro bend koji je sa radom počeo u januaru 2008. Nastao je kao logičan nastavak dotadašnjeg angažovanja članova projekta. Inače, Margo Project su Goran J. Tomić, Marko Bradaš i Peđa Petronijević
Goran Tomić se od 2000. bavi kreacijama zvuka i to uglavnom za TV špice, reklame, reportaže i dokumentarne forme. Prvi zajednički projekti sa Markom Bradašem datiraju iz 2003. godine. U više navrata su nastupali kao DJ duo i u svojim setovima su redovno miksovali svoje autorske sekvence kao dodatak celokupnom događaju. U to vreme je i nastao koncept muzičkog izražavanja koji je i danas prisutan u MarGo Project. Osnovni motiv je elekrotronika osamdesetih uz dodatak modernih bitova prilagodjenih dens podijumima. U decembru i januaru kreće saradnja sa Peđom Petronijevićem, saradnikom Marka Bradaša iz perioda indastrijal hard kor benda Unederbrain. To je unelo dozu žešćeg zvuka i dodataka gitarskih semplova u zvuk benda. Prvi finalni trekovi su izašli u januaru 2008. godine i članovi to smatraju za zvanični početak rada benda. U radu forsiraju softverske emulacije analognih sintisajzera sa kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina nastalih u radionicama Roberta Muga i to je razlog zašto u pojednim momentima zvuk jako liči na neke od sekvenci New Order, Depeche Mode ili Visage, Kraftweark i sličnih. Upravo zato su ovde odabrane tri pesme koje najbolje ilustruju muzičko opredlenje koje zastupaju MarGo Project. Do sada su izdali jedan promotivni CD koji nije namenjen prodaji i ne može se smatrati zvaničnim izdanjem. Veliku podršku su dobili od DJ Igora Antića iz Kruševca i DJ Daltona iz Rijeke, HR koji su njihove sekvence u više navrata uvrstili u svoje setove. Takođe im je želja da pokrenu novu scenu u svom rodnom gradu sa što više bendova sličnih muzičkih načela i na dobrom su putu.
Grupa No way back iz Kruševca snimila je krajem prošle godine pesmu „Eyesore“ koja se našla na hardcore kompilaciji „Down for the Core - part 6“ izdavačke kuće „Back to Basic“ iz Njujorka. U isto vreme snimljen je i spot za numeru „Eyesore“No way back je počeo s radom još 1999. godine, a sastav se često menjao, zbog čega je dolazilo do prekida u radu. Zvuk je varirao od hard kora do brutal metala jer su i uzori članova grupe bili dosta šarenoliki. Pesma „Eyesore“ je na neki način bila prekretnica u radu. Snimljena je u studiju „Wild Cat“ u Kragujevcu, a objavljivanje za etiketu prestižne njujorške izdavačke kuće doprinelo je da grupa skrene pažnju na sebe i na domaćem terenu. No way back trenutno snimaju preostalih 10 pesama koje će se naći na njihovom debitantskom albumu. Snimaju u studiju „Wild Cat“, a u toku jeseni planiraju da snime još jedan video spot. Koncertne aktivnosti su, zbog snimanja albuma, malo usahle, ali ljubitelji njihovog čvrstog i beskopromisnog zvuka koji neguju No way back mogu očekivati više nastupa krajem ove godine. Grupu čine Pinky (gitara i prateći vokal), Mladen (bubnjevi), Mika (vokal), Goran (vokal) i Stevan (bas gitara). Rapidshare: No Way Back - Eyesore (singl) YouTube: No Way Back - Eyesore (video)
Margo Project je electro bend koji je sa radom počeo u januaru 2008. Nastao je kao logičan nastavak dotadašnjeg angažovanja članova projekta. Inače, Margo Project su Goran J. Tomić, Marko Bradaš i Peđa Petronijević
Grupa No way back iz Kruševca snimila je krajem prošle godine pesmu „Eyesore“ koja se našla na hardcore kompilaciji „Down for the Core - part 6“ izdavačke kuće „Back to Basic“ iz Njujorka. U isto vreme snimljen je i spot za numeru „Eyesore“
No way back je počeo s radom još 1999. godine, a sastav se često menjao, zbog čega je dolazilo do prekida u radu. Zvuk je varirao od hard kora do brutal metala jer su i uzori članova grupe bili dosta 
šarenoliki.