3. 12. 2011.

Laibach: Biće bolje kad jednom uđete u EU

Skoro tri decenije nakon što je, tokom „vraćanja duga otadžbini", zbog „Lajbaha" i njihovog fanzina zaradio najgoru karaulu u Sloveniji, Branko Rosić im je postavio prvo pitanje. I to ne jedno, već gomilu - o Srbiji, Evropskoj uniji, turbo-folku obradi „Marša na Drinu", Tompsonu, pokretu „Okupirajmo Volstrit"... 

Autor:  Branko Rosić/Press

S grupom „Lajbah" prvi put sam se sreo početkom osamdesetih godina. Dejan Knez, momak iz slovenačkog grada Trbovlja, bio je na odsluženju vojnog roka (JNA) u Beogradu, u kasarni na Dedinju. Svoje slobodne dane, koje je počeo da sve više uzima dobrovoljno, trošio je u SKC-u, u kom su se okupljali beogradski pankeri. Rekao je da ima svoj bend „Lajbah" i da će uskoro nastupiti u Beogradu. I bi „Lajbah", u Beogradu, u SKC-u, u svom prvom nastupu, jer matična Ljubljana nije bila raspoložena da vidi na stejdžu grupu koja nosi nemački naziv glavnog grada Slovenije tokom okupacije u Drugom svetskom ratu. Pre koncerta, gluvario sam sa Knezom i Tomažom Hostnikom oko Beograđanke, gde ih je jedan mladi Rom, čistač šoferšajbni, upitao kakve su im to uniforme. Posle perača prozora isto pitanje su postavljali mnogi, pa i oni koji su u ovim uniformama videli ništa drugo do kopiju nacističkih odora. „Lajbah", bend koji je od svog nastanka duhovit i provokativan, branio je svoj dreskod objašnjenjem da je to uniforma šumara. I zaista, „Lajbah" je oduvek bio ogledalo i detektor paranoja. Uvek si u njima mogao prepoznati sopstvene strahove i asocijacije. Tako se njihovo bavljenje pitanjem sloboda tumačilo kao više od flertovanja s nacizmom.


Nekoliko meseci kasnije, u oktobru 1982, otišao sam u vojsku u Sloveniju. I naravno, u svojim bežanjima iz kasarne odlazio sam i u Ljubljanu, pa i kod Dejana Kneza koji mi je dao „Lajbahov" fanzin, na čijoj naslovnoj strani je bio Adolf Hitler u poseti muzeju. Početkom decembra 1982. u redovnoj smotri kaseta u kasarni, kapetan je u mom metalnom ormariću pronašao ovaj fanzin. Desetak minuta posle toga na raport me je pozvao oficir bezbednosti. Po prvi put sam slušao biografiju grupe i priče kako je to opasna nacistička banda, uz završnu reč da sam i ja, kao njihov fan, neprijatelj zemlje. Tako je pričao oficir koji se početkom devedesetih „zaljubio" u Miloševića.
Nekoliko dana nakon ovog raporta, Tomaž Hostnik, jedan od osnivača grupe „Lajbah" s kojim sam se šetao pre njihovog prvog koncerta u Beogradu, izvršio je samoubistvo vešanjem u kozolcu - drvenoj konstrukciji sa krovom u kojoj slovenački seljaci suše seno. U februaru 1983. sam po kazni otišao na najgoru karaulu u Sloveniji u kojoj sam, kao razmaženi Beograđanin koji voli sumnjivu muziku i naci uniforme, prolazio kroz dril i preobraćenje u društvu takođe kažnjene ekipe koja će se desetak godina kasnije naći na suprotstavljenim stranama u ratu koji je buknuo u SFRJ. Na jednoj od tih strana bio je i oficir bezbednosti, koji me je poslao na odvikavanje od loših navika i „Lajbaha".
A pre tog rata, u junu 1987, tokom šetnje Kopenhagenom ušao sam u najveću prodavnicu ploča. Devojka i mladić koji su radili kao prodavci imali su na sebi „Lajbahove" majice s tipičnim krstom opasanim zupčanikom. Imao sam popust jer sam dolazio iz iste zemlje kao i grupa čiji su logo imali na majicama. „Lajbah" je od sumnjive i opskurne ekipe postao vrhunska evropska i svetska muzička atrakcija koja snima za diskografsku kuću „Mjut čiji su ekskluzivci bili i čuveni „Dipeš mod".
Trideset godina traje karijera benda koji je veliki fan i otac pokreta „new primitives" Malkolm Muharem opisao kao „decu koju ni rođena majka ne može da voli", ali koju vole od Rejkavika do Velingtona. Trideset godina je prošlo od neprijatnog gasa kojim je „Lajbah" rasterao svoju publiku na jednom od prvih koncerata. Trideset godina je trebalo i meni da postavim prvo pitanje ovom bendu.

Jednom ste sebe opisali kao vampire koji stalno traže novu krv. Šta sada struji kroz zube „Lajbaha" i koja su to sveža nalazišta inspiracije?- Uf, nalazišta inspiracija sa svežom krvlju ima više nego ikada, i to svuda oko nas. „Lajbah" se hrani svim grehovima ovog sveta, a ako zatreba, hranu potražimo i u onostranom.

U nekadašnjoj Jugoslaviji „Lajbah" je važio za opasnu, subverzivnu grupu. Kako komentarišete to što je nakon raspada zemlje jedan od jugoslovenskih tradicionalnih muzičkih pravaca - folk, u svojoj mutaciji - srpski turbo-folk, postao privlačan kao subverzivni materijal koji vole mladi u Hrvatskoj, pa i u Sloveniji?
- To je sasvim logično: turbo-folk je gola istina brutalnog kapitalizma, koja diktira cinizam prvobitne akumulacije kapitala. Nijedan drugi muzički pravac na tako dosledan način ne odslikava dominantnu želju pojedinaca i celog društva za brzom zaradom, profitu i „porno" ugođaju, i to po svaku cenu, milom ili silom. Uz to, nijedan drugi muzički pravac nije toliko autodestruktivan kao što je turbo-folk, a znamo da su Srbi, kao i ostale nacije na području bivše Jugoslavije, tradicionalno skloni ritualnoj autodestrukciji.

Jedan od vaših nusprodukata je i država NSK koja, iako virtuelna, ima više državljana nego Vatikan. Koliko danas imate molbi za azil i sa kojih sve geografskih tački one dolaze?
- Istina je da smo mi jedni od utemeljivača države NSK (1992), koja danas ima više državljana nego Vatikan. Ali „Lajbah" se ne bavi birokratijom u toj državi; mi smo u potpunosti prepustili vlast građanima. Oni mogu da se organizuju kako god žele, tako da ne znamo sve detalje u vezi sa funkcionisanjem države. Međutim, poznato nam je da u poslednje vreme ima sve više molbi za državljanstvo iz afričkih, nesvrstanih zemalja, a najviše novih državljana, navodno, dolazi iz Nigerije.


Kako NSK gleda na turbulencije u Evropi. Grčka „krvari", tu je Italija. Spominje se novo prekomponovanje Evrope u federaciju „povlašćenih" i „glavnih" zemalja koje će konfederalno biti spojene sa „manje uspešnima" na našem kontinentu?
- Nismo ministri spoljnih poslova države NSK, i zato ne možemo, niti želimo odgovarati u njeno ime. Uz to, „Lajbah" se u principu ne bavi dnevnom politikom, pa teško komentarišemo svaku aktuelnu političku krizu. Ali kako danas stoje stvari, evropskom kontinentu ne preostaje drugo nego da se još više ujedini - ali ne samo na osnovu materijalne koristi, nego na temelju solidarnosti, aktivne miroljubive koegzistencije, jednakosti i ravnopravnosti, uz poštovanje suvereniteta i kulturnog i teritorijalnog integriteta. Ekonomsko razvijene zemlje svakako moraju pružiti pomoć manje razvijenima, pa će na kraju svi profitirati.

Da li još važi vaš stav da je Slovenija je država u kojoj „Lajbah" živi i radi, ali joj ne pripada.
- Naravno; „Lajbah" pripada svima i nikome. A možda ne pripada nikome.

Jednom prilikom izjavili ste da je Jugoslavija bila preteča Evropske unije. Da li ste danas jugonostalgični, i ako jeste, kako se to manifestuje?
- Na osnovu naše izjave da je Jugoslavija u nekom smislu preteča Evropske unije zaista nije moguće zaključiti da smo jugonostalgični. Ako jesmo, onda bi to bilo samo zbog toga, što se jugonostalgija danas definiše kao psovka.

Osamdesetih godina u Jugoslaviji Slovenija je bila republika sa najzanimljivijom kulturnom scenom: „Lajbah", „Pankrti", NSK, časopis „Mladina"... Posle osamostaljenja Slovenije, kao da je nestalo mnogih stvari i zanimljivih sadržaja, izuzimajući vas i Slavoja Žižeka. Čak nema ni velikih skijaša kao nekada (Križaj, Strel, Franko...)- Pa ipak smo vas pobedili u fudbalu... Statistički gledano, u Sloveniji danas zapravo ima više uspešnih vrhunskih i ekstremnih sportista nego u Americi, Rusiji ili u Kini. I na kulturnom i aktivističkom polju događa se puno više nego u osamdesetim, samo što ti procesi nisu toliko sudbonosni kao što su to možda nekada mogli biti. Treba razumeti da živimo u informacionoj u kojoj je zbog zasićenosti medija svaka današnja vest sutra već nebitna prošlost. Na taj način poplava informacija samoj sebi uzima vrednost i težinu. Ona jednostavno samu sebe neutralizuje.


Na početku su vam pripisivali provokaciju. Danas je rokenrol ukroćena stvar. Sve je postalo konfekcija pa čak i babe znaju ko je Lejdi Gaga. Da li je „Lajbahu" potrebna provokacija ili ste već „establišment"?
- Istina je da je rokenrol već odavno mrtav. Ali „Lajbah", zapravo, nikada nije praktikovao rokenrol; možda samo toliko da smo mu zadali smrtonosni udarac. Ali jezik provokacije stalno menja svoju paradigmu i u suštini je neuhvatljiv, a „provokacija", koju danas praktikuje popularna kultura, zaista nema nikakve veze sa njom. Nama je uvek zadovoljstvo ako smo provokativni iako nam provokacija nikada nije bila glavni cilj i za nas uopšte nije toliko bitna koliko se uopšteno misli. Čak je ponekad ona kod nas samo mimikrija. Ako već jesmo provokativni, onda je to možda najviše zbog toga jer još uvek postojimo. A unutar establišmenta - gde nedvosmisleno pripadamo iako nas tamo ne žele - takvo postojanje uopšte nije toliko jednostavno koliko se možda čini.
Da li pratite proteste „Okupirajmo Volstrit" u Americi? Da li će oni nešto promeniti ili samo regrutovati novu generaciju koja će svojim očevima i dedama reći da je imala svoj Vudstok ili svoju verziju protesta protiv Vijetnama?
- Koliko god ti protesti delovali izgubljeno, oni su za Ameriku i za celi svet veoma značajni. Treba razumeti da je Amerika danas jedna potencirano totalitarna zemlja, gde uveliko vladaju strah, cinizam i nemoć, zato svaki organizovani javni protest traži veliku hrabrost, koju apsolutno treba podržati. Nevažno je da li ima dirkektnog smisla ili ne. To je jednostavno pitanje podrške života nasuprot smrti.

IMA JOŠ MESTA ZA PROVOKACIJU - Oni su muzički Žižek
„Lajbah" je za samo nekoliko godina prešao put od opskurnog benda do grupe koja je osvojila evropske i svetske top-liste i koja će bez problema puniti najpoznatije planetarne koncertne dvorane. Na početku je to bio bend koji je tadašnju jugoslovensku stvarnost probijao poput jelenskih rogova, te redovne scenografije „Lajbaha". Dragan Ambrozić, odgovorni urednik Doma omladine, seća se prvog koncerta te grupe kojem je prisustvovao.
- Bilo je to 1985. i tada nismo znali apsolutno ništa o tome kako izgleda njihov koncert. Sećam se da smo pre početka čekali neko vreme u holu dok su sva vrata u salu bila zamandaljena. Onda su ih nekako istovremeno otvorili, a mi smo se našli usred mrklog mraka i posle kraćeg stajanja, odjednom su se odozgo na nas upalila svetla velikih reflektora kao da smo u nekom zatvoru ili logoru. U tom trenutku naše zaslepljenosti počelo je neko pomeranje na bini, koja je bila u potpunom mraku i mi ništa nismo mogli da razaznamo jer je nenormalno jako svetlo bleštalo na nas. Jedino je bilo jasno da neko na sceni nosi neku uniformu, kao i da su na mikrofonu jelenski rogovi. Tek potom je svetlo polako počelo da dobija karakteristike koncertne rasvete, pa smo razaznali šta se zbiva na stejdžu i kako izgledaju ljudi koji proizvodili tu nenormalnu, a ipak ritmičnu buku. Na tom nastupu „Lajbah" su izveli kompletan prvi album sa kasnije piskom prekrivenim delom Titovog govora, a iznad emitovali grafike umetnika iz koncentracionih logora, sve sa jednim elegantnim, superiornim humorom koji će uvek biti njihov zaštitni znak.
I dok se Jugoslavija „tresla" od grupe koja se zvala kao Ljubljana u vreme Trećeg rajha, „Lajbah" je potpisao ugovor za „Mjut rekords" i ljigavu pesmu „Life is life" austrijske grupe „Opus" pretvorili u ultimativni hit svetskih indi-lista. Kasnije su došle na red i antologijske obrade „Bitlsa" i „Rolingstonsa", a na svom albumu NATO obradiće i „Marš na Drinu", koji će u njihovoj verziji postati „Mars on the river Drina".

O tome kako je ovom slovenačkom bendu uspelo da jedini sa ovih prostora uđe u prestižnu rok ergelu sačinjenu od engleskih i američkih muzičara i da li je iza svega stajala provokacija, za kojom danas posežu i MTV mejnstrim zvezde Rijana i Lejdi Gaga, Dragan Ambrozić podvlači da je „Lajbah" od samog početka bio kraj provokacije i da je najavio dolazak ovih vremena.
A o tome da li u današnjoj pop kulturi ima i dalje mesta za provokaciju priča Ivan Bevc, direktor „Siti magazina":
- Ima mesta, ali danas je neuporedivo teže šokirati i isprovocirati nego nekada. Mislim da bi najveća provokacija bilo intelektualno promišljanje 20 godina od propasti Jugoslavije i osvrt na to koliko smo bežeći od nje izgubili vremena, koje smo mogli pametnije upotrebiti. Da ne spominjem to da je liberalni kapitalizam propao baš kada su eks-komunističke države počele da uživaju u njemu. „Lajbah" treba da bude muzički Žižek, pitanje je samo imaju li snage za to - kaže Bevc, koji daje originalnu definiciju slovenačkog benda:
- „Lajbah" je odrednica u „Leksikonu YU mitologije", a za više od toga moraće da ispune uslovi iz gornjeg odgovora.
Dragan Ambrozić u finalu svoje percepcije „Lajbaha" navodi svoju posetu Nacionalnoj galeriji u Ljubljani:
- U ovoj galeriji su predstavljene sve tendencije u slovenačkoj umetnosti. Moram reći da je moj utisak da su jedine dve stvari vredne pomena po snazi ekspresije prvo i poslednje istorijsko poglavlje - najraniji primerci duboreza i umetnosti u drvetu iz perioda pokrštavanja Slovenaca, sa svim onim jezivo nacerenim licima navodno dobrih hrišćanskih biskupa, te period Neue Slowenische Kunsta, koji se vraća na iste početne pozicije od kojih je slovenačka umetnost i krenula pre deset vekova - jedan apsolutni strah od sudbine, koji su oni tako dobro izrazili.
Srbiju zapljuskuju strateška pitanja „EU ili Kosovo", drugi kažu „i EU i Kosovo". Kako ocenjujete današnju poziciju Srbije i šta biste vi savetovali srpskom narodu ili Vladi?- Opet tražite od nas da se izjašnjavamo u vezi sa konkretnim političkim pitanjima, a zna se da je pitanje Kosova kod Srba pitanje za milion dolara... Zna se i to da je Kosovo danas Srbija onoliko koliko je i Srbija Kosovo. Evidentno je da su nacionalne države stvar prošlosti i da postoje samo još iz jednog razloga - da bi se mogle polako ukinuti. One ne štite više ništa drugo osim iluzije o zajedničkom, nacionalnom folkloru. I Srbija i Kosovo moraju se što pre učlaniti u EU i ukinuti granice, pa će onda biti dovoljno Kosova za sve. Čak i više - biće ponovo i Jugoslavije.

U čemu se sastoji moć pesme „Marš na Drinu", koju su obrađivali mnogi: od „Šedousa", preko Džejmsa Lasta do „Lajbaha"?
- Osim u izuzetnim kompozitorskim kvalitetima, moć ove pesme sastoji se u mitu, koji ide uz nju, da su Srbi odabrani narod, koji uz pomoć ovakvih herojskih i delirijumskih pesama junački pobeđuje u bitkama i ratovima da bi onda tragično opet sve izgubio u miru. A njihovi susedi i ostali deo Evrope i šireg sveta zbog toga Jovo nanovo najebu...


Da li vas nervira kada neki kritičari u recenziji i opisu hrvatske zvezde Tompsona nađu mesta za „Lajbahov" uticaj na tog pevača?
- Nerviralo bi nas da to ne rade jer bi to značilo da su potpuno bez mašte. Ali koliko su takva poređenja relevantna, to je već pitanje inteligencije, poštenja i zdravog razuma - a to su kvaliteti koji danas kod novinara popularnih medija nisu previše poželjni.

Za kraj, da li su „Ramštajn" deca „Lajbaha"?
- Oni su naša kopilad.

Нема коментара: