08.12.2011.

Black Keys: Oni su ZZ Top 21. stoljeća, najveći blues-rock bend na svijetu

Kako su bradati beskućnik i kompjuterski geek iz Gumograda svojim rock’n’rollom pokorili svijet
Autor: Aleksandar Dragaš

Akron, Ohio, tipičan je američki grad - na izdisaju. Grad u kojem je popularno u garaži kuhati metamfetamin, kao što kod nas peku rakiju. Teško je povjerovati da je Akron, 110. po veličini američki grad s oko 110.000 stanovnika između 1910. i 1920. godine, kad je blues postajao ono što će rock & roll postati u 50-ima, bio “boom town”. Uh, jednako je teško povjerovati da je to u hrvatskim okvirima bio Sisak.
Grad u koji se doseljavalo kad su se otvarale željezara i rafinerija, kad je industrija imala šansu, kad se proizvodilo. Da nema The Bambi Molestersa, Sisak bi se spominjalo samo po urušavanju industrije ili podizanju vodostaja.


Grad na izdisaju
Slično je i s Akronom. Nekadašnji “Tire City” - na hrvatskom bi to bilo “Gumograd”, kao u nekom crtiću - u kojem su Goodrich, Goodyear, Firestone i General Tire proizvodili gume za valjda sve američke automobile, buseve i kamione, danas bismo mogli nazvati i “Tired City” - na hrvatskom bi to bilo “Umorgrad”, kao u nekom od krvavih skandinavskih krimića koji baš i nemaju veze s realnošću. Ili nisu imali dok se nije pojavio Breivik pa je Nesbo postao realist.

Očekivati da iz takve sredine potekne bend koji nas je prvo zalijepio teškim, ljepljivim blues-rockom da bi nas prije nekoliko dana pregazio doslovce najboljim rock’n’roll albumom 2011. godine, koji je ujedno i jedan od najplesnijih i najseksi komada glazbe objavljene u godini na izmaku, zvuči ludo, ali ne i nemoguće. Čak i ako je The Black Keys bjelački duo čiji članovi - Dan Auerbach i Patrick Carney - izgledaju poput “gay blind datea” bradatog beskućnika i kompjutorskog geeka.

No, putevi rock’n’rolla, još otkako je mladi bijeli kamiondžija ušao u memfiski Sun Studio snimiti pjesmu mami za rođendan, čudniji su i od puteva božjih. Tako su i nakon debija “The Big Come Up” (2002) The Black Keys naredne godine osvanuli s albumom “Thickfreakness” za Fat Possum iz Oxforda, Mississippi za koji su albume objavljivali zaboravljeni bluesmeni iz sliva najveće američke rijeke. Ipak, čak i u društvu R. L. Burnsidea i Juniora Kimbrougha bjelački blues-punk duo nije previše stršao. Uostalom, The White Stripes su nas naučili što se sve iznova može učiniti s bluesom.

Ako ste pak bili uvjereni da su troškovi snimanja albuma “Elephant” The White Stripesa od 8000 funti smiješno mali, The Black Keys, koje su tada često uspoređivali s Jackom i Meg White, trebali su samo 14 sati u jednom danu i 30 dolara kako bi u svom podrumu uhvatili neuhvatljivi duh Jimija Hendrixa.
 

Poput White Stripes
“Thickfreakness” nije bio pilanje bjesomučnim ili dosadnim solažama nego šamaranje mesnatim zvukom gitare, repeticijom akorda, vokalom koji ždere mikrofon i primitivnim ritmovima bubnjeva.

The Black Keys su zvučali teško, prljavo, debelo, ali i produhovljeno. “Rubber Factory” iz 2004. počivao je na sličnoj predodžbi o blues-rocku kao garage-punku 21. stoljeća, no proboj ka vrhu top-lista ponovo je izostao. Svijetu je u to vrijeme bio dovoljan jedan duo - The White Stripes.

Nakon EP-a “Chulahoma” s obradama pjesama Juniora Kimbrougha i oproštaja od Fat Possuma te prvog albuma za Nonesuch “Magic Potion” (2006) na kojem su zvučali pomalo ispuhano, činilo se kako će The Black Keys potonuti u more zaboravljenih “dječaka koji su obećavali”, ali prava je igra tek počinjala. Sve što je trebalo Auerbachu i Carneyu da dopru do još šire publike bila je jaka distribucija i moderniji producent.

“Attack & Release” (2008) bio je prvi pokušaj The Black Keysa da s Danger Mouseom zaigraju “Top of the Pops” igru. Ta suradnja baš i nije ostavljala dojam perspektivnosti, ali Danger Mouse počeo je širiti paletu zvukova, instrumentarij, a time i ritmičku strukturu The Black Keysa, potencirajući i dotada prikrivenu melodioznost pjesama te falseto Dana Auerbacha koji je 2009. godine objavio i fascinantan solo album “Keep It Hid”. Nemoguće je postalo realno.


Jezovit ugođaj
Ono što su u 70-ima i 80-ima za blues bili ZZ Top, to su za rano 21. stoljeće postali The Black Keys: najpopularniji blues-rock band na svijetu koji u svom portfelju drži hitove i za publiku oduševljenu plesnim hitovima Gnarls Barkleya i Cee-lo Greena. U punom sjaju The Black Keys su zasjali 2010. godine s tri Grammyja nagrađenim albumom “Brothers” kojim su carevali masni i teški rifovi, hipnotički ritmovi i jezovit ugođaj, ali i neobično lijepe melodije.
 

Veliki band
Dok se “Brothers” rastegnuo na sat vremena, “El Caminovih” 38 minuta ne sadrži ništa od njegova mraka nego tek svjetlo koje je prosijavalo kroz njegovu jezu. The Black Keys više nisu samo mračan blues-rock i derutan garage-punk duo nego sjajan, hitoidan i veliki bend koji zavidnom lakoćom uklizava u soul, gospel, glam, FM rock, pop-psihodeliju pa čak i reggae ritmove.

Zamislite plesni “all killer, no filler” destilat najzabavnijih trenutaka, najmoćnijih rifova, najblještavijih sola i najpamtljivijih melodija The Crampsa, T. Rexa, Led Zeppelina, Blind Faitha, The Clasha i Springsteena i bit ćete na pola puta rock & roll slavlja kakav su nam The Black Keys priuštili na “El Caminu”, dobrodošlom povratku rocka gotovo zaboravljenim postulatima zabavnosti, plesnosti i seksualnosti.

U ovom trenutku “El Camino” je gotovo pa najbolji mogući album i za The Black Keys i za rock'n'roll 21. stoljeća. Mutacija bluesa ponovo je rodila veliko djelo u kojem je nemoguće ne uživati i ako INmusic ili Terraneo iduće ljeto ne ugoste The Black Keys - bit će razočaranih.

Нема коментара: