Autor: D. Jagatić/TPortal
U ime Ustanove Pohorski bataljon, čiji ste osnivač i predsjednik uprave, tijekom svog nedavnog gostovanja u MSU uputili ste otvoreno pismo slovenskim predsjednicima Danilu Türku i Borutu Pahoru. Što ste im to imali reći da svi čuju?
- Pozvao sam ih da svojom (uglednom) osobnom nazočnošću na pješačenjima protesta u Mariboru pridonesu ponovnom uspostavljanju povjerenja u institucije. Predsjednici Republika teoretski su oličenje ugleda države, njenih institucija i ljudi kojima bi morale država i njezine institucije služiti. U teoriji je tako, a u praksi puno drugačije. To vi u vašoj državi vrlo dobro znate.
U MSU-u gostovali ste krajem prošle godine u sklopu art pop workshopa. Iza vas su godine iskustva na sceni, pored scene i ispod scene. Što ste i na koji način odlučili prenijeti polaznicima radionice MSU-a?
- Radionica je bila okvir u koji sam pozvan, a ja sam u taj okvir ubacio ono što želim činiti. Prve večeri pokazao sam mekoterorističke snimke i pokušao objasniti i iz zagrebačkih performansa 'teoriju' umjetnosti koja se ne udaljava od stvarnosti niti ne uljepšava (dizajnira) tu istu (j…..) stvarnost. Sljedeće prijepodne pred željeznobetonskom kutijom MSU-a, magarcu od gipsa, kojeg sam 'dopeljao' u Zagreb, objasnio sam, između ostalog, i da se nalazi nedaleko od mjesta krunidbe Matije Gupca. Pred novinarstvom sam pokazao kako iz sarajevskog (skenderijskog) mramora, koji je bačen na hrvatski beton, nastaju plakete Sedam sekretara SKOJ-a 'Cvrkut'. Navečer sam izveo multimedijski nastup za poštovatelje i poštovateljke mog kantautorskog rada, performansa i istarskog vina.
Autor ste serije društveno angažiranih performansa i akcija nazvanih 'meki terorizam'. Što obuhvaća Meki terorizam?
- Sve više mi se čini da Meki terorizam postaje moj način života jer od studenog 2011. godine svakoga jutra na koljena gumama pričvrstim domaće papuče broj 45 i ne skidam ih do spavanja. Izvodim kontinuirani performans 'Koljenovanje'. Njime se trudim terorizirati župana Kopra Borisa Popoviča koji je Društvu prijatelja umjerenog napretka smanjio potporu na četvrtinu (na 25 posto). Papuče na mojim koljenima znače da sam u ratu s poimanjem lokalne samouprave kao uprave (samo) jednog čovjeka. Takvu lokalnu samoupravu imamo u Kopru, u Ljubljani i imali smo je donedavno i u Mariboru. Ali tu je pala. Poziv predsjednicima da se pomiješaju među ljude koji protestiraju je (vjerojatno) mekoteroristički čin. Predugačko odgovaranje na pitanja može isto biti mekoteroristička aktivnost.
Gdje je u svemu tome rock'n'roll koji je obilježio početak vaše karijere?
- Citirat ću Francija Blaškovića, Istrijana frustrijana: 'Rock'n'roll je, uz Crkvu, najbitniji oslonac neoliberalnom kapitalističkom sistemu.' Ja ovu tvrdnju razumijem kao: 'Crkva nas uvjerava da ćemo biti nagrađeni na drugome svijetu, a rock'n'roll je naša zabava, odnosno zaborav, na ovome!'
Voditelj ste Omladinskog kulturnog socialnog, multimedijskog i međugeneracijskog centra MKSMC u Kopru u kojem ste angažirani veći dio dana, tjedna, mjeseca i godine. Kako izgleda jedan vaš prosječni radni dan u MKSMC?
- Danas sam prvo bio na poreznoj upravi i saznao (između ostalog) da sam godine 2011. podržao državu Sloveniju sa 300 eura koje je ona od mene automatski uzela, ali vratila bi mi samo ako bih je zamolio da mi vrati. Sa gospođom koja se preziva Burić (po suprugu) bili smo suglasni: 'Država je napravljena kao oruđe onih koji imaju i oduzima onima koji nemaju.' Zatim sam bio kod majstora koji će mi srediti moja tri fićeka i TMBK (Tehnički i Moralno Besprijekorni Krš - tridesetogodišnji Renault Traffic) za tehničke preglede. On mi je (između ostalog) objasnio da je Zoran Janković, pobjednik zadnjih izbora u Sloveniji, prije petnaest godina skoro uništio poduzetnika iz Istre pod Slovencima jer mu nije platio obavljen zamašan posao. Popodne sam u Omladinskom kulturnom socialnom, multmedijskom i međugeneracijskom centru jedan sat razgovarao s funkcionarom Izbrisanih Bubanjom i s gostom srpskog ambasadora u Trstu, novosađaninom Četkovićem. Nakon toga je u klubu bio na razgovoru urednik radija o mogućnosti TV snimke četrdesetogodišnjice radijskog snimka pjesme 'Stonesi upoznaju mog djeda i baku'. Beskućnik Miha koji živi u klubu objasnio mi je da je danas konačno uveo svjetlo u četiri mjeseca već tamnu Čekaonu (mijenjao je grlo žarulje koje nema na tržištu i stavio je obično grlo za koje ne treba kupovati žarulje po internetu od Kineza). S tridesetogodišnjim potpredsjednikom DPZN-a (Društva prijatelja umjerenog napretka) Samuelom Simonovičem razgovarao sam o pisanju izvještaja Uredu za omladinu i o javnoj radioni stvaranja programa DPZN. S direktorom Ureda za omladinu već popodne sam dogovorio za petak u Ljubljani jednosatni sastanak. Sa suradnikom Janom Gorkićem telefonom sam dogovorio za sutra početak spremanja zanemarenih dijelova MKSMC. Konačno mi je uspjelo saprat kefirove gljivice u prokuhanoj vodi i staviti ih u svježe mlijeko. Taj čin odlagao sam više od mjesec dana jer nije bilo vremena zbog neprekidnih programskih i tehničkoadministrativnih obaveza. Miha je napravio salatu koju sam slistio u toku razgovora, fotografirao sam i Receptora Psihosocialne glazbene slušaonice Iztoka Krkoča i od njega saznao da Matevž Pucer, naš 24-godišnji potpredsjednik, u Norveškoj sprema plakat za sutra. Odlučio sam da prihvatimo TV snimanje u studiju, ako to bude moguće, i uz moj koncert predstaviti i 22 godine rada DPZN-a i ljudi naše udruge. Telefonom sam razgovarao s Matjažem iz Cerknog (CMAK) koji piše izvještaj Uredu za omladinu za Ustanovu Pohorski bataljon, fotografirao sam tragove psa na podu Galerije Kabina u kojoj je izložba 'Iz arhiva DPZN'. Uspjelo mi je tri ili četiri puta odsvirati i otpjevati 'Iznošene osmjehe', a na putu u klub otpjevao i recitirao sam si 'Svuda ljudi, svuda zastave', 'Akacije su u akciji' i 'Na tvrdo tlo'. Već u 23.15 s narančastim fićom vratio sam se na Klanec (25 kilometara od Kopra) i tu počeo odgovarati na mejlove. Do tri ujutro pisao sam odgovore na pitanja novinara Jagatića iz Zagreba. Takav je bio moj prosječni radni dan 7. siječnja 2013.
Možete li predstaviti neku vrstu kulturne politike kluba koji vodite?
- Na 350 četvornih metara površine 23. godine organizirat ćemo:
a) Projekcije oko 100 filmova (dvije trećine 35-milimetarskih, jedna trećina video). Tražimo najbolja djela koja obično nisu unosna ili nisu više moderna, pokušavamo legalno predstavljati filmove koje nisu nagradili žiriji, a u skladištima distributera se na njima kupi prašina. Zadali smo si zadatak stvoriti publiku malog ali kvalitetnog kinematografa u maloj urbanoj sredini Istre pod Slovencima. Ove godine prvi put uspijeva nam izvoditi filmski abonoman za gimnaziju. U špici turističke sezone, u dva tjedna kolovoza, devetu godinu zaredom izvest ćemo ljetni kino Kopperground.
b) Oko 40 glasnih koncerta, otprilike 100 skupina iz Slovenije, EU, ex Yu i iz drugih područja. Veći dio tih događaja služi uspostavljanju predstave mladih o sebi samima (metal, hard core, punk, rock˙n roll, hip hop itd.). Nažalost, manji i najmanje posjećeni dio tih događaja je kreativno jak. Pokušavamo ostati u kontaktu s mladim i srednjim grupama Zapadnog Balkana koje nisu utonule u srednjem toku, odnosno (p)ostale su nosioci identiteta dolazećih i prolazećih generacija ('Klopka za pionira', 'Punčke' , 'Vlasta Popić', 'Bele plombe in barka tone' i-t.d.).
c) S udrugom 'Likej' suorganiziramo vaninstitucionalni univerzitet (oko 15 predavanja i vježbi u čitanju). Izvodimo 'Saslušanja'; javne razgovore s nama relevantnim osobama i javne rasprave o nama značajnim temama (od 10 do 15). Predstavljamo značajne nevladine udruge i njihove pobude (5 do 10 godišnje).
d) Razvijamo multimedijski centar, dnevno osvježavamo web stranicu www.dodogovor.org i šaljemo internetski vjesnik 'Dogajamo' (oko 40 puta godišnje na 1000 adresa).
e) Dnevno imamo po deset sati otvorenu Psihosocialnu muzičku slušaonicu.
f) Godišnje spremimo barem pet likovnih izložbi.
g) Razvijamo mekoterorističke performanse i predstavljamo ovu 'tehnologiju' po državi i van nje.
h) U našem klubu je sjedište saveza samoniklih slovenskih prizorišta Pohorski bataljon (lani smo izdali knjigu 'Na trda tla').
i) Surađujemo s iznimno kreativnim osobama i pokušavamo ih privući u klub (Franci Blašković – 'Francijeve srede': 40 predstavljanja tonskih nosača u razdoblju od tri godine ).
j) Trudimo se primijetiti kreativne mlade ljude u našoj okolini i poduprijeti ih u radu. Više naših nosećih članova kreativni su na raznim područjima (muzika, film, modelarstvo, kiparstvo).
Prije par godina ste si zacrtali i u jednom intervju izjavili da svakog mjeseca morate snimiti po jednu pjesmu. Snimate li ih?
- Nisam uspio obistiniti plan o jednoj novoj pjesmi mjesečno, ali sam ipak u 2012. godini napravio četiri nove pjesme i tri sata snimljenih ideja u diktafone. Prije toga pet godina nisam napisao ni jednu. U 2013. godini sam si zadao napraviti barem šest novih pjesama koje će ući u minimalistički mjuzikl za vedre odrasle i predškolsku djecu 'Dakle u Vršac'. U listopadu sam snimio na Radiju Kopar oko 25 pjesama iz 40 godina dugog razdoblja. Snimatelj i producentica bili su jako zadovoljni kvalitetom i kvantitetom snimki.
Objavljujete li ih negdje?
- Ništa ne objavljujem nigdje, ali u listopadu i u prosincu je RTV SLO pod vodstvom režisera Janeza Burgera snimila dokumentarni film o meni. U njemu su izvedbe pjesama značajan temeljni dio. Postoji mogućnost da će nastati zanimljivo i sadržajno djelo koje će imati možda uspjeha i kod publike.
Pokretač ste i urednik portala www.dodogovor.org. Možete li u par riječi opisati o kakvom je portalu riječ?
- To je portal na kojem objavljujemo značajne i (možda) zabavne pojedinosti mojeg (našeg) rada u Društvu prijatelja umjerenog napretka (DPZN) i u Ustanovi nevladinih omladinskog polja Pohorski bataljon. Najviše tekstova i fotografija objavljujemo ja i moja supruga (i suradnica) pa me optužuju da je Dodogovor moj (naš familijarni) blog. Ova tvrdnja netočna je isto kao i tvrdnja da ja svojoj umjetničkoj karijeri podređujem interese udruge DPZN, odnosno, da iskorištavam udrugu. Portal je dokumentacija našeg naprezanja i svojevrsni sociološki eksperiment i mikromedij suradnje u tom eksperimentu. Meni se čini da sam 22 godine zanemarivao svoju umjetničku karijeru na račun pišanja protiv vjetra u DPZN-u i zadnjih godina u UPB-u.
Svojevremeno ste se kandidirali za Koparskog župana. Planirate li se uskoro kandidirati za kakvu višu funkciju u Sloveniji ili možda u Europskoj uniji?
- Ako budem zdrav i živ, UMJERENO ću razvijati stranku Akacije. Na sljedećim lokalnim izborima pokušat ćemo dobiti dva mjesta u općinskom vijeću (savjetu) Kopra. Lajat ćemo dok će karavana ići naprijed. Većih prodiranja u polju gnjile parlamentarne demokracije nemamo. Za takav prodor potrebne su nama nedostižne svote novca. Ako bi moj život mogao biti 200 godina dug, možda bih napravio plan da u roku od 50 godina Akacije uđu u parlament Slovenije. Pozicija europskog političara parlamentarne demokracije mi je sasvim svemirsko pitanje, iako znam osobno Kopranku koja je u tim sferama. Svoje možda i povremeno istaknuto političko mjesto u preostatku svog životnog puta vidim na protestnim skupljanjima. Protesti mogu biti važna politička zbivanja, a parlamentarna demokracija ostat će uvijek dio sistema dominacije onih koji imaju nad onima koji nemaju.
Vaši se performansi tretiraju i svrstavaju među značajnije performanse na regionalnoj sceni, međutim, unatoč toj činjenici, kao i činjenici da ste glazbenik s plemenitim rock pedigreom, vrlo ste rijetko prisutni u medijima. Kako to komentirate?
- Tko me to tako tretira i svrstava? Upoznajte me s tim ljudima, proslijedite im moj telefon i mejl. U Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu sam došao na poziv Branka Kostelnika. To je prvi poziv neke hrvatske institucije od nagrade Sedam sekretara SKOJ-a (1976) i moja 'radionica' u Muzeju slijedila je radionice Pere Lovšina i Vlade Divljana. Osjećao sam se više kao pozvani gost s estrade nego pozvani performer, značajan u regiji. Svakako sam zahvalan na pozivu, kao što me vesele i vaša pitanja i ne štedim sate za odgovaranje. S vašom procjenom o značenju mog rada vjerojatno se slaže još oko dvadeset ljudi koji su pratili moja nedavna zagrebačka zalaganja. Hvala im! U proljeće je neobično dobro poduprla moj rad i razmišljanje TV emisija 'Ružiona' u izvještavanju iz Kumrovca 25. svibnja. Rekao sam si: 'Gle, gle, postajem medijska zvijezda!' Međutim, slažem se sa vama u konstataciji da hrvatski mediji (osim u Istri i Rijeci) ne hrle izvlačiti od mene izjave i rijetko me stavljaju u žarište pozornosti. Sasvim razumljivo; nezgodan sam u ponašanju s njima i prečesto se događa da novine koje objave intervju sa mnom brzo nakon izlaska tog intervjua nestanu. Od mojih odgovora, fotografija i performansa niko nije na dobitku!
Veći dio javnosti sjeća vas se još uvijek najviše kao karizmatičnog i kontroverznog frontmana grupe Buldožer iz 70-ih. Nedostaju li vam nastupi s Buldožerima i sav tak rock cirkus koji ide uz to?
- 'Ex Buldožer' neuništiva i poslije skoro četrdeset godina pomalo uvredljiva je 'naljepnica' mog rijetkog ali iskrenog i veselog pojavljivanja na prostorima bivše Jugoslavije. Nije me stid moje četverogodišnje, kažu nezaboravne, suradnje u kultnoj jugoslavenskoj grupi. Vrijeme u kojem smo postali slavni bilo je bez usporedbe s današnjim vremenom što se kreativnosti tiče. Sadašnjost osjećam kao duboku tamu, odnosno nesreću. Ne fale mi spektakli, kao ni velike scene ni suradnja s kao velikim bendom. Zadovoljan sam svojim izborom da budem na rubu estrade ili izvan nje i ne žalim 22 godine koje sam s Arijanom uložio u fojbu naše energije i vremena, u MKSMC.
Buldožeri su se ponovo okupili 2006. godine ne bi li proslavili 30 godina od početka postojanja, ali od vas ni traga ni glasa. Zašto niste htjeli ponovo zasvirati s dečkima sa kojim ste započeli rock karijeru i s kojima ste osnovali Buldožere?
- Bio sam pozvan od Borisa Belea da pjevam u nekim svojim pjesmama na obljetničkom inkasu, međutim, ja sam želio prihvatiti samo nastupanje na istoj bini u istom gradu, ali ne i istovremeno. Predložio sam da nastup Buldožera okrijepim svojim kratkim hit kantautorskim nastupom i gustom i zanimljivom projekcijom mekoterorističkih akcija. Bele mi je odgovorio: 'Šteta! Mi smo željeli isključivo tvoje pjevanje u tvojim pjesmama!' Čak sam bio možda spreman i nagoditi se za kompromis, međutim, poslije tvrdnje da su računali na mene isključivo kao na pjevača Buldožera, nisam bio spreman sudjelovati u poslu. Jer prije svega ta turneja je bila (kakav takav) posao, a najavljivanje ljubljanskog nastupa u Križankama kao 'Buldožer u svojoj najjačoj postavi!' bila je poslovna obmana.
'Planirate li uskoro podsjetiti hrvatsku publiku na svoju glazbenu umjetnost?'
- Hrvatsku (točnije dalmatinsku) publiku namjeravam podsjetiti, među ostalim, i na svoje polupravoslavno porijeklo u Splitu, 9. veljače 2013, u klubu New legends. Možda će neko htjeti organizirati predavanje s videoprojekcijom mekoterorističkih akcija. Možda usput 'ubodem' i Zadar, želim dva dana u Splitu šetati magarca od gipsa i pokazati ljudima svoja dva šešira na kojima je uobličen Pilot demokracije, župan Boris Popović, palmitelj* Kopra/Capodistrie.
*Objašnjenje riječi palmitelj - Palmitelj je saditelj palmi. Župan Boris Popović je posadio po općini Kopar 215 velikih palmi (svaka je koštala oko 2500 eura) i prošle veljače tri tjedna vjetra i temperature od minus dva do minus četiri uništilo je tri četvrtine tih palmi. Zato na glavi nosim 'salonski' šešir na kome on (Pilot koparske demokracije) drži u rukama palmice. Analogija: križ/krst, krstiti, pokrstitelj, palma popalmiti, palmitelj.
Нема коментара:
Постави коментар