Damir Avdić Graha je pjesnik, pisac, gitarist i performer, odnosno, kako je zapisano na njegovoj službenoj web stranici, “neposredni komentator društva koje je po raspadu bivše države upalo u nostalgično opjevavanje prošlosti u kojoj kao da nije bilo grešaka, ili, pak slijepo vjeruje da je devedesetih godina nastupilo vrijeme demokratije, pluralizma i slobode.” Na web sajtu također stoji da je Avdić “direktan u svakom pogledu, pa i lingvistički, te bez ustručavanja upotrebljava sleng, psovke i riječi koje ne pripadaju riječniku književnog izražavanja.“ Avdić je objavio dva romana, zbirku poezije i tri muzička albuma od kojih je zadnji “Mein Kapital”
Piše: Vuk Bačanović, Radiosarajevo
Autor ove kolumne nije ni pjesnik, ni pisac, ni gitarist, ni performer. Drugim riječima, ne bavi se analizom umjetničkog izražaja, te se, stoga, ne može i neće baviti vrijednošću Avdićevog književnog i muzičkog opusa. Ono čime će se ovaj autor, pak, pozabaviti u svojoj kolumni, jesu političke poruke zadnjeg Avdićevog albuma, počevši od samoga naslova, pa do tekstova pjesama: “2012”, “Bog je koncept”, “Bakunjine”, “Revolucionarna lava”, “Neka, neka”, “Demokratija”, “Katalonija, Sparta, Galicija” i “La Džigeracion”. Pjesme “Pobijedili smo”, “Budi žena” i “Dlan” u sebi ne nose političke poruke, te neće biti dio ove analize.
Sam Avdić je, u jednom od intervjua koje je dao uoči izlaska albuma, objasnio da “ne bi volio interpretirati” naslov svoga albma, te da bi želio “da ga ljudi sami protumače kad ga čuju”. Pa ipak je, uprkos ovom velikodušnom pozivu, istom prilikom, ponudio svoje razjašnjenje: “Znamo kuda vodi ‘Mein Kampf’, kao što znamo da je ‘Das Kapital’ najjača kritika kapitalizma koji u svom totalno razularenom obliku danas hara sve.” Prema skromnom mišljenju autora ove kolumne, tekstovi Avdićevih pjesama nikako ne opravdavaju izrečeno. Za to postoji niz razloga.
Prvi stihovi numere “2012” su, doduše, obećavajući. Kritikuju se centri “nacional-liberalnog fašizma”, “pucnjava s tastatura”, mržnja prema sadašnjosti i besplodna nostalgija “za onim prije”. Stihovi “svaka zemlja biće Deutschland, svaka himna Über Alles”, kao da nagovješćuju kritiku savremenog njemačkog ekonomskog šovinizma u ostatku albuma. U tom smislu (kritike imperijalizma uopšte) će slušalac tumačiti i stihove “2012 gostiće se samo crvi, za barel nafte, sto barela krvi”. Avdićev strah od izopačenja mogućeg bunta (“2012 ustaće sirotinja, poslije hljeba i igara, čekaće ih giljotina onih što ih povedoše...”), odnosno degeneracije revolucije u bonapartističku strahovladu (staljinizam), također je više nego shvatljiv.
Nažalost, stihovi ostatka numera uzetih u obzir u ovoj analizi, sve to demantuju. Na to već ukazuje tužbalica za “ocem anarhizma”, Mihailom Bakunjinom. Za Avdića, marksistička “bagra” piša gdje se Bakunjin “umivo”, u “izvor”, koji je (neka mi čitaoci oproste na eventualnoj krivoj interpretaciji), nesumnjivo, simbol čistoće slobodarskih ideja. Ponovo je razumljiv autorov strah od “svake budale”, koja citira Marksa i najavljuje “pad kapitalizma”, dok je “izliven u temelje fašizma” (globalni idiotizam na ljevici je, uistinu, više nego zabrinjavajući fenomen današnjice, što Avdić, mora se priznati, dobro primjećuje u numeri ‘La Džigeracion’). Ali Avdićeva poruka je nešto sasvim drugo od zabrinutosti zbog Žižekovih akademskih akrobacija, ili zbog pogubljenog i tragično dezinformisanog Chomskog. On brine daleko površniju brigu.
Bakunjin se ne nosi na majicama “malo što ga ne znaju, a više što je ružan”. Drugim riječima, nije tako lijep i profitabilan kao Marks, koji ga je “jebo opet”!
“I da se razumijemo Bakunjine, ne govori ti anarhista! Kad bi mog’o uzeti keš na tebi, uzeo bih, ali sumnjam! Zato, između marksističkih smradova i kapitalističkih svinja, uzeću pare od ovih drugih, prvi su ionako samo njihove sponzoruše, iliti keš-pičke Bakunjine”, iskreno nam priznaje Graha, proglašavajući (generalno) “marksisičke smradove” licemjerima, za razliku od “kapitalističkih svinja”, koje su, valjda, barem dosljedne u svojoj gnusnosti kada je u pitanju “keš”.
Ne ulazeći u Avdićev ukus kada je u pitanju muška ljepota (tj. logiku prema kojoj lik bradatog Marksa bolje prodaje majice i knjige od lika bradatog Bakunjina), moramo zaključiti da je autor, kada je u pitanju odnos dvojice prvaka ljevice 19. stoljeća, prilično slabo obaviješten.
Bakunjin i Jevreji
Avdić, tako, sasvim sigurno, nije čuo za Bakunjinov spis “Polemika protiv Jevreja” u kojem je Marksa optužio da je “Jevrej i okružen gomilom... špekulatnskih Jevreja”. U istom djelu, Bakunjin zaključuje da je “Cijeli jevrejski svijet, koji čini jedinstvenu eksploatatorsku sektu, narod krvopija, vrsta organskog destruktivnog kolektivnog parazita...” Uprkos ovakvim šovinističkim i malograđanskim ispadima (koje bi, bez problema, potpisao i Hitler), Bakunjin je usvojio Marksovu “Kritiku političke ekonomije”, te je, prema tome, i sam bio marksist, odnosno, prema Avdiću, “smrad”, “sponzoruša” i “keš pička”.
Zadržimo se, za trenutak, mimo Bakunjina, kod ovih Avdićevih primjedbi. Avdić priznaje kako bi uzeo “keš” na Bakunjinu. On je, dakle, bolno iskren, za razliku od nekih tamo ljevičara koji se, eto, bune protiv kapitalizma, ali im nije mrsko ponešto zaraditi na Marksu ili Bakunjinu, koji su, u svoje vrijeme, valjda, preživljavali fotosintezom.
Jevrejin Marks i nejevrejin Engels (ni on, uzgred, unatoč ljepoti, nije završio na majici) su, ustvari, svojevremeno, pisali: “Ljudi prave svoju sopstvenu istoriju, ali ne po svojoj volji, ne pod okolnostima koje su neposredno zatekli, koje su sami izabrali, nego pod okolnostima, koje su date i nasljeđene. Tradicija svih mrtvih generacija pritiskuje kao mora mozak živih.” (K. Marx - F. Engels, Izabrana dela I, str. 224).
Niko dakle, ne snosi krivicu jer je rođen i prinuđen živjeti u skladu sa pravilima sistema proizvodnih odnosa, koje nazivamo kapitalizmom. U tom sistemu radnik prodaje svoju radnu snagu kapitalisti. Njegov društveni položaj je takav da radi za drugoga. Je li i on, ako ima marksistička ubjeđenja ili je član sindikata (i zaposlen je) kapitalistička “keš pička”? Ili su to, možda, neki mladi anarhistički idealisti, koji će zaraditi novac za svoju organizaciju tako što će prodati knjigu ili majicu sa Bakunjinovim likom? Otkuda, zaista, to užasavanje “kešom”? Zar pravo na pobunu imaju samo ljudi koji bi živjeli u pećini, bijednoj straćari ili kanalizaciji i prosili za koru hljeba i vodu? Teško da se Bakunjin zalagao za takvo nešto.
Avdić, s druge strane, pjeva da pošteno uzima novac od “kapitalističkih svinja”. To bi bilo tačno jedino ako bismo “kapitalističkim svinjama” nazivali Avdićevu proletersku publiku u malim ljevičarskim okupljalištima, a koja kupuje karte za njegove nastupe. Itekako je razumljivo Avdićevo zgražavanje nad eksploatacijom lika Che Guevare u pjesmi “Neka, neka” (“Sanjao sam Che Guevara, tezgu sprema, meni kaže: ‘Hajde kupi, jeftino je, pamuk pravi, ne gužva se’.”), ali, opet ostaje nejasno da li zgražavanje zaslužuje neki pijačar, koji uzme “keš” na majici, ili Avdićeva publika, koja kupuje njegovu muzičko-poetsku kritiku iste pojave?
Metoda radikalne desnice
Kako bilo, Avdićeva “iskrena” naklonost “kapitalističkim svinjama” se, svjesno ili nesvjesno, kontinuirano nastavlja kroz cijeli album. Pjesma “Revolucionarna lava” nam govori o misterioznoj ličnosti (očigledno ljevičarskih ubjeđenja), koja “izlazi iz komunističkog kondoma u koji je penetrirao nacionalistički ud”: “Ja sam član, ja sam aktivista, lice iz spotova, lice sa TV-a, načitan i moralan, ja sam čovjek za svaki dan. Od mene strahuju portali, plaše ih moji komentari, ja pozivamna ulicu, prosječne studente i đake. Oni lošiji me ne jebu, dobri se ne blamiraju, ostaju mi ovi osrednji, da s njima liječim svoju apstinenciju. Ja ukazujem na kriminal i korupciju, od septembra do juna, a onda Tunis, Egipat, tučepi, non-stop akcija izmori čovjeka.” Sve i da se radi (a ne radi se) o kritici korumpiranog i diskreditovanog NGO sektora, način Avdićeve kritike je više nego skandalozan i zabrinjavajući. Proglašavenje bilo kakvog otpora sistemu djelom “osrednjih ljudi” jeste metoda radikalne desnice. Ne, nije riječ samo o desničarskim kritikama pokreta “Occupy Wall Street”.
Avdićevo banalno biologiziranje otpora, to jest njegovo izjednačavanje sa nečijim individualnim seksualnim hendikepom, frustracijama ili navikama, je gotovo potpuno identično načinu na koji je ekstremno desničarski pokret “Srbska akcija” nastojao diskreditovati blokadu Filozofskog fakulteta u Beogradu. Uz to što su lažno proglašavani lošim, propalim i osrednjim ljevičarskim studenatima, blokaderi su optuživani da su “razvratni bednici” i “crvene profuknjače”, koji orgijaju po “srbskim fakultetima”! Isto je tako vrlo neprijatno iznenađujuće Avdićevo ‘brojanje zalogaja’ lijevim aktivistima (da li je odlazak na godišnji odmor zločin?), koje je u svemu jednako najprostačkijim malograđanskim napadima na proteste podrške “Occupy Wall Streetu”, održanih u Sarajevu.
Uprkos, “razlikovanju” Mein Kampfa i Kapitala, ta razlika za Avdića, kao da, u cijelosti, iščezava u numeri “Demokratija”, koja počinje kao kritika kapitalizma, ali završava stihovima: “Istina je samo jedna, boli nas kurac za nesretne i jadne, istina je samo jedna, boli nas kurac za ponižene i slabe, Smrt fašizmu, Sieg Heil, Smrt fašizmu, Sieg Heill... jen’, dva, drei, vier...”
Stereotipi o južnjacima
Za Avdića su, dakle, ljevica i (ekstremna) desnica, jedno te isto. Pa ipak, kao što je najavio u tugovanci za Bakunjinom, od te “istosti” ipak više simpatizira “kapitalističke svinje”, odnosno desnicu. Možda je to zbog toga što popularni pjesnik i performer Avdić problem “kapitalizma u razularenom obliku” poima na jednak način kao što proslavljeni reditelj Emir Kusturica “razumije” i “tumači” negativne manifestacije kapitalističke globalizacije? Razlika postoji. Dok Kusturica ‘antiglobalistički’ drži stranu Dodiku i njegovom cionističkom lobiju, Avdić je očigledni ‘antikapitalistički’ fan Angele Merkel.
To je valjda najjasnije iskazano u numeri “Katalonija, Sparta, Galicija” u kojoj se susrećemo sa personifikacijama španske, grčke i romske nacije: Rodrigom Penerom, Konstantinom Kakisom i anonimnim “Ciganom”. Rodrigo pjeva o tome da “dok su španskim nebom bombarderi žurili da isporuče demokratiju bagri u Bagdadu, bilo je i para, jeftinog hašiša, igralo se pjevalo, na koridi divljalo, al’ nema više keša, ne da nam ga Angela, Merkelica stara, tjera nas da radimo za mašine stare, a mi smo djeca ponosna, djeca osvajača, pokrstili smo pola svijeta, satrali Maje, Inke, neće nas niko natrag u fabrike.” Merkelica nije ojadila samo “lijene” Špance, već i “lijene” Grke. Oštećeni Konstantin također žali za vremenima igre i pjesme: “Hoće nas da radimo za mašine stare, a mi smo djeca ponosna Sparte i Aleksandra. Spalili smo sve, od Makedonije do Azije, bilo nas je 300 protiv čitave Perzije, neće nas niko natrag u fabrike, neka im došljačka kopilad rade.”
Na stranu sada šovensko-malograđanska predrasuda o lijenim južnjacima, na stranu i činjenica da se Grčka zaduživala, kako bi održavala potrošnju uvozne, mahom njemačke robe, na stranu i to da demonstranti u Madridu, Barceloni i Atini demonstriraju ne da ne bi radili, već zbog masovnog otpuštanja, privatizacija i drakonskog rezanja plaća. Na stranu sve to. Avdić je cjelokupan španski narod - u liku stereotipiziranog Rodriga - poistovjetio sa konkvistadorima i inkvizitorima iz 15. stoljeća, a Grke, kroz Konstantina, opisao kao ‘spaljivače’ svega od Makedonije do Azije iz 4. stoljeća p.n.e. Španac je plesao dok je Irak gorio, a Grk bi cijelu planetu zapalio kao Grčku, samo da ostane neradnik. I jedan i drugi žele da za njih rade imigrantski robovi, o čijem “kurcu”, pjeva Avdić u “Bog je koncept”, danas ovisi njemačka “rasa”. Zanimljivo shvatanje političke ekonomije. Povrh svega se pojavljuje “Ciganin”, koji Grka i Španca proklinje da na “njegovoj pjesmi uzimaju keš”, dok njegovoj djeci daju “milostinju”. “Dabogda vam sinovi moji zetovi bili, a moje kćeri potomke rađale.”, Ciganinova je kletva kojom Avdić završava numeru. Izuzev što opet imamo posla sa problematikom ‘uzimanja keša’, čini se da Grk i Španac ne samo da su ljenčuge koje su zavrijedile njemačku kaznu, već su i kradljivci romske muzike, te će na njih - jer su rasisti - pasti ‘kletva’ miješanja sa Romima. Stereotipi su kažnjeni stereotipom. Nije li ovaj tekst uvreda za svakog Grka ili Španca čiji otac ili majka, već jesu Romi? Kako ćemo riješiti njihovo uzimanje ‘keša’ na romskoj muzici?
I pored nekoliko dobrih zapažanja…
Šta je, zapravo, popularni Graha, u konačnici, htio poručiti? Teško da se radi o pukom problematiziranju uzimanja keša prilikom sviranja neke od nacionalnih muzika, a pod uslovom da ne pripadate naciji čiju muziku izvodite. Pa ipak, ili se radi o tome, ili je, zapravo riječ o sublimaciji najnižeg taloga malograđanskih predrasuda, naklapanja i prtljanja, koje su zapakovane u crveno, zapečaćene provokativnim naslovom, a zatim predstavljene kao alternativa? Tekst “Mein Kapital”, u tom iščitavanju - i pored nekoliko dobrih zapažanja (kao što je licemjerstvo ‘ljevičarske’ akademije) - ne bi bio ništa drugo do lažna kritika kapitalizma, koja, kroz širok spektar malograđanskih shvatanja društva, okončava u banalnoj nacionalističkoj stereotipizaciji čitavih naroda.
Istini za volju, Damir Avdić je pjesnik, pisac, gitarist i performer, a ne istoričar, sociolog, ekonomist ili analitičar. Njemu se, dakle, ne može zamjeriti jer određenu materiju nedovoljno poznaje ili uopšte ne zna. Pa ipak, “Mein Kapitalom” je odaslana određena politička poruka, koja je, prema shvatanju autora ove kolumne, vrlo problematična, ako ne i vrlo opasna. Ali, ko zna? Možda je sve to ipak umjetnički izričaj, koji je daleko od shvatanja i poimanja nekoga ko nije pjesnik, pisac, gitarist i performer. Možda se radi o sveopštoj konfuziji bez trunke malicioznosti? Možda je to zbilja tako. No, neke stvari su se, ipak, morale raščistiti i postaviti na svoje mjesto.
-----------------------------------------------------------
Ovaj tekst je nepozvani odgovor na kolumnu Vuka Bačanovića, tj. na njegovu interpretaciju stihova Damira Avdića. S obzirom na to da je autor stihova moj poznanik, a da Bačanovića ne poznajem lično, složiću se jednoglasno sa vama da ova istorijska činjenica utiče na moje pisanje. Ipak, uprkos tome, trudiću se koliko je god to moguće da se koristim argumentima i logikom. Na početku, da kažem da nemam nameru da se bavim tezama: ko su ili šta su levica i desnica danas i kakve su njihove relacije sa kapitalizmom, pogotovo ne u kontekstu rock pesama. Pokušaću da ukažem na probleme interpretativnog pisanja o stihovima i konkretno na nedoslednosti Bačanovićeve analize. Pa da krenemo
Piše: Gregor Bulc, e-Novine
Svaka interpretacija je, naravno, legitimna. Bačanovićeva interpretacija stihova Damira Avdića sa albuma Mein Kapital je, naravno, isto tako legitimna. To i jeste lepota i problem interpretacije: sve je moguće.
Ali ipak, Bačanoviću prvo malo, a zatim mnogo zameram na ovoj konkretnoj interpretaciji. Zašto? Ukratko, brzopleta je i daleko od toga da bi mogla da bude rezultat neke dublje istorijsko-materijalističke analize. Ali hajdemo redom.
Malo mu zameram što analizira stihove sa ovog albuma, a nije uradio domaći zadatak i prošao celi opus, da bi bolje razumeo širi kontekst i (neke) često upotrebljivane teme i postupke Avdićevog stvaralaštva, čime bi (možda) njegovi argumenti dobili na težini. I tu težinu bi, analizirajući na način kako to već radi, sigurno našao i u Avdićevim prošlim izdanjima. Naime, teze slične ovima koje je predočio Bačanović, imao sam prilike prvi put da čujem pre nekoliko godina od mladog slovenačkog intelektualca koji je analizirao prvi roman te prvi i drugi album Damira Avdića (doduše, samo u razgovoru uz pivce).
Bačanoviću zameram mnogo na nečemu drugom. Bačanović analizira stihove kao “političke poruke” i to radi, navodno, sa marksističke ili makar neodređene levičarske, čini se marksofiličarske pozicije. Na taj način, po mom mišljenju, pravi četiri greške.
Prva greška je u tome da stihove razume kao doslovne političke poruke. Svaki stih, pesma, film, slika itd. mogu se, svakako, interpretirati politički i kroz njihovu interpretaciju može se tražiti političko značenje – uprkos intenciji autora. “Kako čitati Paju Patka” Mattelarta i Dorfmana i kritike ove knjige su fantastični primer. Ali imenovati ove stihove kao “političke poruke zadnjeg Avdićevog albuma, počevši od samoga naslova, pa do tekstova pjesama” i tretirati ih kao takve, pitanje je diskurzivnog žanra i tu je Bačanović, po mom mišljenju, već na samom početku krenuo da guta jabuke misleći da su kruške.
Druga Bačanovićeva greška je ta što se bavi samo sadržajem pesama, a ne i njihovom formom, strukturom, jukstapozicijama, kompleksnim i mnogobrojnim fiktivnim likovima u tim pesmama, kao i osnovnim postupcima Avdićevoga pisanja. Da ne govorimo o tome da su tekstovi sastavni deo rock pesama koje, naravno, podrazumevaju i muziku, koja itekako ima udela (koliko god to bilo komplikovano za interpretaciju) u tome kako slušaoci razumeju te tekstove.
Treća greška je identifikacija autora Avdića sa likovima iz njegovih pesama. Ne samo da je teško odrediti ko su ti likovi u njegovim pesmama, već i to šta ko govori i kad. Izjednačavanje Avdića sa glavnim protagonistom/ima njegovih pesama je, po mom mišljenju, sasvim pogrešno.
Četrvta greška proizlazi iz prethodno pomenutih. Naime, ako hoćeš da analiziraš i interpretiraš bilo koji tekst popularne kulture, uključujući i stihove rock pesama, a da pri tom gajiš sklonost marksističkoj interpretaciji, pretpostavljam da je istorijsko-materijalistička analiza za to neophodna. Drugim rečima, problem je što Bačanović, kao i mnogi drugi studiozni levičarski interpretatori poruka u popularnoj kulturi, ne ide svojom analizom dalje od razine teksta tj. od doslovnog značenja samih reči. Konkretni politički, ekonomski, društveni i kulturni uslovi koji su kontekstualizirali stvaralaštvo autora Avdića ni u jednom trenutku nisu pomenuti kao referentne tačke analize. Najveća ironija je zapravo u tome da Bačanović bez činjenica o Avdićevom životu i stvaralaštvu, do kojih je mogao da dođe, ali se za taj postupak nije odlučio, Avdića nameće javnosti kao potencijalnog “trubadura desnice”, glasnika antisemitzma, evrocentrizma, imperijalizma i neokapitalizma.
Ovakvim tekstocentrizmom i bukvalnim shvatanjem Avdićevih stihova, umesto da razdvoji fiktivnog protagonistu od autora, Bačanović ih neobjašnjivim manevrom spaja.
Međutim, problem je u tome što se ovde ne radi samo o poistovećivanju dve ličnosti. Naime, ispušta se iz vida da Avdić piše fantastično ambivalentnim jezikom. U njegovim romanima (čiji se pojedini delovi baziraju na tekstovima pesama; ili obrnuto) lako se može uočiti kako se bez ikakovog upozorenja često menjaju narativne pozicije. Teško je naći lik u romanu koji ustvari izgovara ono što čitaš, kao što je i teško uočiti razliku između monologa, dijaloga i deskripcije pisca. Sama se naracija fragmentira tako da zapravo dolazi do izrastanja mnobrojnih “pisaca” iz jednog. Kao čitalac zapravo nikad ne možeš da budeš siguran da li se radi o jednom naratoru ili, pak, o mnoštvu pisaca koji pišu iz različitih perspektiva. Isto to se dešava i sa Avdićevim stihovima: pozicija sa koje govori nikad nije kristalno jasna. I mislim da Avdiću to odgovara. Takav je makar moj utisak (i verujem još mnogih).
Sa druge strane, to ne znači da ga svi moraju čitati i slušati na isti način. Avdić je “popularan” (kao što to kaže Bačanović) među različitim ljudima, stao je na žulj svakojakim mitolozima i ideolozima i upravo zato ga je vrlo teško definisati i spakovati u određenu fioku.
Zbog svega toga, ne možemo se zadovoljiti, po mom mišljenju, vrlo ograničenim, “političkim” analizama sadržaja Avdićevih stihova. Ali ipak, ukoliko ostanemo samo na razini analize stihova, ne uključujući u nju performanse koji itekako igraju veliku ulogu u radu Damira Avdića, trebalo bi najpre da proverimo sa koliko se to lica, sudbina, pozicija, mitova, ideja, ideo- i mitologija “Avdić” identifikuje? Zar nije već na prvi pogled jasno da upotrebljava način izražavanja koji ne predstavlja nikakav direktan politički program jednog govornika sa pozornice, već zapravo kolaž svakojakih ideja, stavova i emocija velikog broja ljudi: jadnih, napaćenih, zlobnih, jakih, bogatih, dekintiranih, religioznih, seksističkih, rasističkih, nacionalističkih, zaljubljenih, ostavljenih, dekadentnih, asketskih itd. A sve se to sliva u shizofrenični besni urlik i šapat nemoći koji odražavaju prirodu vremena i društva u kome živimo, mnogo više nego što je to slučaj sa većinom umetničkih radova koje poznajem.
Izvesno je da Avdić, u realnom životu, ne može zastupati sve stavove i zauzimati pozicije svih svojih likova. Kao pisac on jako često koristi inverznu identifikaciju. Naime, autor redova (stihova ili pasusa u romanu) govori u prvom licu, što ne znači nužno da je on ta osoba, koja zastupa ili se protivi takvim stavovima. Možda je Bačanović trebalo da, na primer, prvo čuje “Imam dvadeset i dvije” sa prošlog albuma, gde je ovaj postupak (ako već to nije Avdićeva opšta strategija) evidentan. Što se tiče muzičara sa ovih prostora, takav postupak su upotrebljavali i Strelnikoff, “najpopularnije” na pesmi Bitchcraft, dok su Laibachoslovci taj isti postupak nazvali nadidentifikacijom. Nije u stvari ni važno, niti treba Avdića porediti sa Laibachom “u najboljim godinama” niti sa drugima, jer su se vremenski i političko-ekonomski promenili i uslovi i kontekst.
Kakva politička opredeljenja i koje ideologije su Damiru Avdiću, kao osobi od krvi i mesa bitni ne znam, niti znam da li je njegova intencija bila da bude nečiji “trubadur” koji nas obasipa eksplicitinim političkim porukama. Da me to interesuje, kao što očigledno interesuje Bačanovića, uradio bih intervju s njim i postavio mu nekoliko pitanja o njegovom odnosu prema određenim grupama ljudi, filozofima i političkim idejama, o formi njegovih romana i pesama, kao i o raznim likovima koji se u njima pojavljuju. A pre svega pokušao bih da razumem koji strukturni odnosi određuju kontekst u kome živi i stvara Damir Avdić. Što se tiče interpretacije, svako može da je artikuliše onako kako hoće. Kladim se da možemo naći najmanje dvadeset studenata koji bi analizirajući Avdićeve tekstove zaključili da su, na primer, zapravo jugonostalgični ili da se bolja parodija Bakunjina u rock muzici neće još dugo čuti.
P. S. Iz današnje perspektive, mnogi tekstovi filozofa 18, 19. i prve polovine 20. veka mogu se čitati kao rasistički, uključujući, na primer, Hegelove, Kantove i Adornove. Argument da je Bakunjin loš politički izbor za lika iz Avdićeve pesme zbog toga što je Bakunjin napisao i antisemitske pasuse ima isto toliko smisla koliko i argument da se iz istih razloga moraju odbaciti radovi navedenih autora, a bogami i Marksov opus zbog njegovih ponekad rasističkih zapažanja o Rusima, Indijcima i, da, Jevrejima.
Нема коментара:
Постави коментар