Aki Rahimovski: Živimo "u vremenu izgubljenih"

U intervjuu je Rahimovski govorio o samostalnoj muzičkoj karijeri, svom prvom samostalnom solističkom albumu "U vremenu izgubljenih", o roditeljstvu i svom sinu Kristijanu koji je i sam muzičar, o tome kako se nosi sa idejom da bi već u septembru trebao da postane deda, o šteti koju internet nanosi muzičarima i muzičkoj industriji...

Aki Rahimovski, pevač koji je 30 godina bio član popularne grupe Parni valjak, u Kruševcu je 2. avgusta održao samostalan koncert u Srbiji "Aki peva najlepše ljubavne pesme", a prošle godine uradio je i duet sa grupom Neverne Bebe za pesmu "Boje duge" (YouTube). Koncert je održan uz pratnju dve lepe cure i matrica Na koncertu su izvedene obrade ljubavnih pesama domaće i strane produkcije, a Rahimovski je izjavio kako je zadovoljan održanim koncertom, koji shvata kao svoje dete koje se rodilo i sada je vreme da ga svima pokaže. Rahimovski je najavio da će koncert sa najlepšim ljubavnim pesmama održati i u Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Makedoniji, te ponovo u Srbiji gde će nastupiti s orkestrima nacionalnih televizija i s gostima pevačima iz zemlje u kojoj će nastupiti.
* Sa vama je po prvi puta nedavno u Umagu nastupio sin Kristijan, kakav je bio osećaj sa njim deliti pozornicu?
- Doživjeti takvo što stvarno je poseban užitak. Kristijan je u početku bio malo neozbiljan, no to je mladost. Pjevali smo pjesme "Ljubavna" i "Ima neka tajna veza", koje on dobro poznaje. U početku sam malo brinuo zbog njegove neozbiljnosti, no, nakon prve probe s orkestrom se uozbiljio. Shvatio je da to nije zezancija. Kristijan je i sam glazbenik, a svira u bendu "Raspashow". Taj mu je nastup bio važan, no mislim da se dobro se snašao. Bila je to dobra prilika da pokaže kako ne pjeva kao tata, već da ima svoju osobnost.
* Album "U vremenu izgubljenih" vaš je prvi samostalan projekt od kako se Parni valjak razišao. Koliko dugo ste radili na albumu i jeste li zadovoljni prodajom?
- Za album je zaslužan bubnjar Parnog valjka Dražen Scholtz koji mi je nakon što se grupa razišla dao materijale na kojima je radio godinu dana, a namijenio ih je upravo meni. Pjesme su mi se svidjele, okupila se grupa i upustili smo se u izazov. Snimanje je trajalo šest mjeseci. Prodaja je zadovoljavajuća, s obzirom na to da se radi o mom svojevrsnom debiju. Za diskografiju su nastupila teška vremena, čak i ako ste veliko ime u svijetu glazbe. Internet je donio mnogo pozitivnih stvari, no glazbenoj industriji i samim glazbenicima nanosi veliku štetu. Vjerujem kako je to povezano sa standardom, koji je u Hrvatskoj nizak, dok su cijene visoke kao u razvijenim zapadnoeuropskim zemljama. Ipak, razlika između Hrvatske i spomenutih zemalja je i u tome što vani ljudi smatraju kako se rad treba cijeniti, a cijeni se kad se kupi cd.
*"Skidate" li i vi muziku s interneta?
- Ne "skidam". Tehnički sam nepismen. Kćer mi pomaže ako ipak trebam nešto obaviti preko interneta. No, morati ću savladati barem osnove rada s računalom i internetom, kako bi i taj rukopis usvojio.
* Jeste li se nakon 30 godina postojanja Parnog valjka osetili pomalo izgubljeno nakon njegovog "raspada"?
- Grupa je postojala trideset godina. Mnogi današnji brakovi ne traju toliko. Bila je to "sporazumna rastava", no ostali smo prijatelji. Oproštajni koncert odsvirali smo za Novu godinu na zagrebačkom središnjem trgu. Nakon kratkog godišnjeg odmora nazvao sam Husa i u šali ga pitao kada ćemo početi sa svirkama. Parni valjak je bio hiperproduktivan - snimili bi album, slijedila je turneja i nakon toga smo se vraćali u studio sa materijalom za novi album. Mislim da smo u hrvatskim okvirima postigli maksimum. Bilo je vrijeme da "Valjak sparkiramo u garažu" i upustimo se u samostalne projekte.
* Kako je nastao naslov vašeg samostalnog albuma "U vremenu izgubljenih"?
- Takav sam naslov izabrao zbog toga što imam dojam da u današnje vrijeme među ljudima nastaje otuđenje. Ne mogu razumjeti kako je moguće da, primjerice, ljudi godinama stanuju u istoj zgradi, a ne komuniciraju. Pjesme pričaju o otuđenju, no sa dozom optimizma, sa vjerom u sretan kraj. Ja se prvi osjećam pozvanim da pomognem, da učinim nešto kako bi nam svima bilo ljepše i ugodnije. Sudjelovao sam u puno humanitarnih akcija, pa me prijatelji u šali zovu "Aki humanitarac".
* I pokojni makedonski pevač Toše Proeski bio je poznati humanitarac. Bili ste jako bliski s njim, nedostaje li vam?
- Teško mi je pričati o tome, bio mi je kao sin. Opet, zahvalan sam za trenutke koje sam podijelio s njim. Sjećam se, jednom me zamolio da otpjeva pjesmu "Jesen u meni", koja mu je bila najdraža pjesma. Srce moje, naravno da može, odgovorio sam. Dobio je nagradu na jednom makedonskom festivalu, a meni je pripala čast da mu je predam. Tom smo prilikom zajedno otpjevali tu pjesmu, zbog čega mi je neizmjerno drago. Prošle smo godine oboje nastupali na Hrvatskom radijskom festivalu, nakon čega smo zajedno putovali u Skoplje i putem smo puno razgovarali. To je bio moj zadnji susret s njim. Njegova me smrt šokirala. Svašta se događalo nakon njegove smrti. Puno toga mi se nije svidjelo, a ne vjerujem niti da bi Tošo to odobrio da je živ. Neki ljudi su se šlepali uz njega, uzimali su blagodati njegovog rada. Ja to nazivam lešinarenjem. To ne bi ni hijene radile, kojima je to u prirodi dato kako bi preživjele. Bilo je žalosno gledati kakav su spektakl od njegove smrti napravili novinari sa svojim bombastičnim naslovima i degradirajućim tekstovima. Tošo je bio skroman i talentiran i puno toga je učinio za Makedoniju. U Skoplju su ljudi na dan njegova sprovoda na jedan trg donosili cvijeće i palili svijeće, i svima je na usnama bila rečenica: "Umro nam je anđeo". Poznajem njegovu obitelj, no nismo u kontaktu.
* Deo vaše porodice ostao je u Makedoniji, koliko ih često posećujete i spremate li kakav projekt sa nekim makedonskim muzičarem?
- Posjećujem ih kad god nađem vremena. Mama mi je još živa i tamo je. Volim odlaziti tamo jer su Makedonci topao narod. Kod njih se ne primijeti tuga ili depresija, a standard im je puno lošiji od našeg. Prosjek plaće je 200, 250 eura, no oni ostaju veseli i u kafićima se čuje pjesma. U kafiće ne unose probleme, već veselje i to im daje snagu kako bi se lakše uhvatili u koštac sa problemima koji ih čekaju kod kuće. I ja planiram nastupiti u jednom kafiću u Skoplju, no ideja je još u povojima, a krenula je od mog prijatelja koji je vlasnik popularne makedonske radio postaje "Bubamara". Nastupit ću sa Vlatkom Stefanovskim kojeg poznajem još iz mladosti, no do sada nismo surađivali. Izvest ćemo izvornu makedonsku pjesmu pokojnog pjevača Jonče Hristovskog u čast stradalima u potresu koji je potresao Skoplje 60-ih godina. "Ako umrem il zaginem nemoj da me žalite. Napite se rujno vino, skršite ge čašite. Ej, verni drugari, pesma zapejte-mene spomnite" dio je teksta pjesme koju ćemo pjevati. Vlatkova je ideja da otpjevamo baš tu pjesmu u kojoj se spominje smrt, kao podsjetnik na stradale u spomenutom potresu, no pjesma uz smrt izražava i veselje. Hristovski je pjesmom želio poručiti neka ne bude tuge na pogrebu, već neka se pjeva, pije i veseli. Suradnja neće stati samo na toj pjesmi, no o detaljima ćemo razgovarati krajem ljeta kad ja pozavršavam svoje poslove i kad se Vlatko vrati sa turneje.
* Jeste li ikada želeli nešto drugo da radite?
- Kao dječak sam želio igrati nogomet. Igrao sam u pomlatku i kadetima kluba "Vardar" i jako sam to volio, no jedna je povreda sve promijenila. Nisam više mogao trenirati pa sam upisao glazbenu školu. Svijet glazbe mnogima se čini lak. Popularnost, djevojke, zabava, novac- sve to izgleda privlačno i lako dostižno, no u stvari nije tako. mnogi odustanu kada to shvate. No, na žalost, neki koji su zalutali i ostali su u glazbi.

Biografija
Aki Rahimovski (53) rođen je u Makedoniji u muzičkoj porodici.
sedamdesetih godina dolazi u Zagreb gde ubrzo počinje saradnju sa grupom Parni valjak, čiji je pevač ostao idućih 30 godina koliko je grupa postojala. Sa Parnim valjkom je snimio 16 studijskih albuma, 14 singlova, 5 live albuma i 4 kompilacije. Mnogi albumi grupe postali su zlatni ili platinasti, a prodaja im se meri u milionima.