29. 3. 2013.

Vladimir Nedeljković: “Verovao sam retkima, u sistem jok”

Multitalnetovani umetnik Vladimir Nedeljković Zontag u opširnom intervjuu o sebi, svom umetničkom delovanju i životu
Autor: Branimir Lokner/TMM

Za tvoj artistički pristup sa punim se pravom može tvrditi da je kompleksan i sveobuhvatan. Baviš se muzikom, sviranjem, pisanjem, crtanjem.
- Moj sadašnji nastup je mešavina akustičarske rock muzike i rock kabarea, gde pevam i sviram. Gledam da poklopim dramu, tragediju, romansu i komediju u toku trajanja koncerta, sve što me u muzičkom nastupu podseća na arenu ne priznajem za umetnost. Vizuelni deo mog potpuno samostalnog nastupa čine i stripovi, koje kačim na zid u prostoru gde sviram. U pitanju je strip izložba “Energy and Light” sa Nikolom Teslom kao glavnim junakom stripa. Tu strip izložbu prate i neonske lampe čiji je tvorac Tesla. Lampe su tematski povezane sa stripom. Na primer, tu je neonka u obliku slova zmaj (ćilirična), koju je Tesla lično diznajnirao i jedna je od prvih na svetu. Posvećena je Jovanu Jovanoviću Zmaju.

Moj sadašnji nastup je mešavina akustičarske rok muzike i rok kabarea, gde pevam i sviram. Gledam da poklopim dramu, tragediju, romansu i komediju u toku trajanja koncerta, sve što me u muzičkom nastupu podseća na arenu ne priznajem za umetnost. Vizuelni deo mog potpuno samostalnog nastupa čine i stripovi, koje kačim na zid u prostoru gde sviram. U pitanju je strip izložba “Energy and Light” s Nikolom Teslom kao glavnim junakom stripa. Tu strip izlozbu prate i neonske lampe čiji je tvorac Tesla. Lampe su tematski povezane s stripom. Np. tu je neonka u obliku slova ZMAJ (ćilirična), koju je Tesla lično diznajnirao i jedna je od prvih na svetu. Posvećena je Jovanu Jovanoviću Zmaju.
Moja majka Jasmina je slikarka i predavala je u školi likovno vaspitanje, njena rođena sestra Verica je slikarka i dizajner, a njen ujak Arsa je bio jedan od najboljih crkvenih pevača u Banatu. Lično je pevao Kralju Aleksandru Karađorđeviću. Moj otac Radovan je bio advokat, ali je svake nedelje okupljao tamburaški orkestar i imao je u repertoaru preko dvestotina starogradskih pesama ili evropskih balada koje je odlično pevao. Pisao je tajno poeziju i družio se s književnicima: našim kumom Dragutinom Ilikćem Birtom, Miroslavom Antićem, slikarom i kumom porodice Mikom Obradovićem. Umetnost je dakle oduvek bila oko mene u krugu moje porodice. Bilo je potrebno samo da me nešto inicira u muzici i slikarstvu. Muzički to su bili Bitlsi čije sam ploče dobijao od svoje treće, četvrte godine života. Sećam se da sam s pet godina sate provodio pored jednog jukeboxa na Krku. Non stop se vrtela pesma Obladi-Oblada. To je bila muzika koju je i dete moglo da razume. S deset godina oni mi postaju omiljeni bend. Sećam se da sam s dvanest godina crtao u jednom kampu u Atini i non stop slusao onaj deo pesme Bitlsa – “Sitting in the English garden waiting for the sun”. (I am the Warlus). Posle su došli Stonesi i Sex Pistolsi, a to je bila već generacijska pobuna. Strip je pokrenuo moj crtački talenat. Prvo junaci Walta Disney-a, pa Alan Ford i ekipa, kasnije Robert Crumb i Gilbert Shelton. Crtao sam i slikao non stop svakog dana satima i satima. Mislio sam da ću da budem slikar. Postao sam strip crtač petanest godina kasnije pre svega uz veliku podršku moje supruge Vesne koja je inače izuzetno talnetovana kao slikar. Ali, istina je i da sam te 1980. prekinuo da slikam. I ta pauza je trajala petnaest godina. Te moje slike su se preobrazile u rokenrol kompozicije kao susret poezije i muzike i to su isto bile slike, pre svega mentalne slike iz kojih sve proizilazi. Kad sam imao petnaset godina namirisao sam u sebi, u ljudima meni sličnima – rokenrol životinju koja je bila samo deo svetske rokenrol životinje, a koja je opet bila deo kosmičke životinje. Osećala se snažna duhovnost i povezanost kroz mentalni internet. Mlada generacija je bila na pragu da u ime zdravog razuma preoblikuje planetu, proširi svest i povede čovečanstvo iz materijalizma u duhovniju i renesanu civilizaciju. Cela planeta je bila u tome i naša južnoslovenska zajednica. U početku sam samo pevao, prilično dobro za svoje godine, a tek s 16 godina nabavljam svoju prvu akustičnu gitaru. Bilo je to vreme novog talasa (1979/80), pojavila se Azra čiji sam prvi concert u Beogradu gledao, Električni orgazam, Šarlo Akrobata, Idoli, Film, Petar i zli vuci, Radnička kontrola, TV moroni, Psiho, Film, Bulodožeri, Haustor, Partibjerkersi (koji su bili najbolji) i sve te grupe sam gledao na samom početku njihove karijere (sem Buldžera). Sledeće godine sam i otišao u London gde sam kupio pojačalo “Marshall JCM 800” i “Stratocaster Fender Squier” made in Japan, fantastična gitara identična onoj na kojoj je Anton iz Brejkersa godinama svirao. London, Amsterdam, Pariz, Berlin – sve sam to obišao autostopom. Imao sam autorski bend “Manifest” u to vreme (nemam nikakve snimke zabeležene). Sećam se samo da je pesma “Sledite me” iz tog perioda, snimljena tek 1996. Nakon toga na kratko “Nedelja i prijatelji”. Moj sledeći bend “Nova Amerika” već ima neku istorijsku težinu. Ako ništa drugo to je bio bend koji smo stvorili 1985. Dušan Novakov, danas jedan od najboljih evropskih jazz bubnjara i ja. Pesme “Sava” i “Želim biti predsednik Jugoslavije” bile su hitovi radio stanice Studio B mesecima. (1988/89). Pilipenko urednik RTB-a nije imao muda da to objavi.



Koliko je od tvojih uslovnih početaka nastupanja sa bendovima do danas, tvoj autorski rad evoluirao, i kako bi danas objasnio onima koji ne znaju, šta je u muzičkom smislu Zontag?
- Zontag je kao ime nastalo 1996. godine. Ime nisam ja nadenuo bendu već moj tadašnji basista Boško Stanojević koji je neporsredno pre mog benda svirao u poslednjoj postavi EKV-a. Kako se ime menjalo tako se i muzika menjala. Prvobitno sam komponovao jednostavne rok rifove i proste novotalasne pesme kao što su np: “Crveni anđeli”, “Ulambator”. Bila je to mešavina melodičnog zvuka pod uticajem Bitlsa i snažnog ritma i gruva pod uticajem novog talasa (1982.). S Novom Amerikom imao sam već bolji sastav (1985.). Dobar bubnjar ustvari oboji bend. To je bio prvi garažni bend u gradu pod uticajem MC-5, Iggy Popa, B -52, al i John Lennona, Keith Richardsa i mnogih drugih. Počeo sam da ubacujem i pomalo bluza u muziku, mada toga tada nisam bio svestan. Radio sam i s odličnim gitaristom i kompozitorom Mirkom Petrovićem. Kad sam taj bend rasturio krenuo sam u čistu psihodeliju, a samo povremeno sam svirao bas u garažnim bendovima: “Kontra Banda” prvi album s sajnim Vladimirom Kruškom, grupa Fuzz s sjajnim Kristijanom Balteanuom.
Krajem osamdesetih osetio sam da rock industrija ne prati srce već kapital. MTV se hvalio da je ubio radio zvezdu iz koje se prvobitno razvio prvi i pravi rokenrol. Uskoro je to saznanje potvrdila uz bolan krik moja generacija, ali rođena u Seatlu. Poslednja babyboom generacija stvorila je poslednji svetski rokenrol talas koji smo zvali Grunge (koji je spojio hard rok i pank, Beatlse i novi talas). Dakle sve vreme sam sledio svoje srce, svoj ritam i svoje snove i po spoljnim manifestacijama, samo mimikrisjki primetnim, znao sam da sam u pravu i još važnije – da nisam lud. Verovao sam samo retkima, a u sistem jok. Kad se Grunge pojavio ja sam to već osećao u sebi, ali na svoj način i u svojoj mešavini uticaja. Zasigurno je da sam osećao u sebi melanhoniju pod uticajem Syd Barreta, lepršavost pod uticajem Byrdsa, gorkost pod uticajem Lennona, psihodeličnost pod uticajem 1967. ( Londona i San Franciska), ambijentalnost pod uticajem Brian Eno-a. Jimi Hendrix i Led Zepellin. Svi oni ritmovi iz osamdesetih još su u buktali u meni devedesetih godina prošlog veka. Krajem devedesetih godina počinjem ozbiljno da se bavim stripom u multimedijalnoj artističkoj organizaciji Kuhinja koju je vodio Aleksandar Zograf.



Koliko pisanje o nekim važnim istorijskim dešavanjima ovih prostora (pančevačka scena, počeci rock kulture u Novom Sadu), pomaže tvojoj muzičkoj karijeri? Na kakav odjek i reakcije su naišle knjige koje si pisao u ovdašnjoj generalno, a naročito u novosadskoj i pančevačkoj javnosti?
- Pa, ako već ne pomaže direktno karijeri, sigurno i ne odmaže. U svakom slučaju mi je drago da sam lično uronuo u arhivu ovog naroda i iz memle i zaborava vadio mic po mic zaboravljene stihove, životne priče i ponovo i ponovo otkrivao neverovatan zanos posleratne generacije koja je stvarala rok kulturu. Shvatio sam da je Jugoslavija imala najaču scenu posle Engleske na kontinentu i da je zajedničkim snagama ujedinjenih rok gradova doživela kroz rokenrol renesansni period ( Da ne objašnjavam sad istorijske razloge zbog čega Jugosloveni nisu prošli kroz renesansu ranije u istoriji). Dakle postao sam prilično socijalno svestan kroz taj rad, a i imao čast da to podelim s drugima. Javnost je reagovala pozitivno u oba slučaja. U pitanju su dve knjige u vezi dva grada: Pančevu je posvećena knjiga “Helikopter na glavi” ( Opština pančevo – 2005), a Novom Sadu “Devojčice i dečaci s Dunava” (Zavod za kulturu Vojovodine 2007, dopunjeno 2010). Imam retku privilegiju da su moji prijatelji ljudi koji su stvarali rok scenu Pančeva kao što su np: Aleksandar Žikić, Jugoslav Zvekić, Radica Kings, Bale Hasky, Pikili Hasky, Mica Max, Vladan Antić, Dragan Boharević Bojs, Oliver Mesaroš, Ivan Ivačković; odnosno Novog Sada: Slobodan Tišma, Ivan Fece Firchi, Zoran Bulatović, Olah Vince, Peđa Vranešević. Tu bi napomenuo i konceptualnu scenu grada gde su ljudi kao np. moji prijatelji: Branko Andrić Andrla i Vladimir Kopicl. Napomenuo bi da sam feljton o istoriji pančevakog roka počeo da objavljujem 1993. godine za Živoslava Miloradovića i “Novi Pančevac” i time sam, pretpostavljam, uticao na ostale gradove u Srbiji da krenu s tim poslom. Kasnije sam izdao još tri feljtona za Pančevac, a to je forsirao Nenad Živković urednik lista. Na kraju sam izdao i knjigu posle dužeg rada. Tako sam upoznao i druge ljude koji su slične priče napisali za svoje gradove: Živko Ivković – Šabac, Vanja Kerber – Niš, Vlada Paunović -Kragujevac, Aleksandar Žikić – Beograd (Žikićeva je bila presudna), Goran Kukić – Vršac (knjiga je u pripremi). Taj talas je opet uticao i da se u Hrvatskoj pojavi knjiga “Kad je rokenrol bio mlad”, koju je napisao Siniša Škarica. Ustvari, kad se sve te knjige, uključivši i recenzije domaće scene Branimira Loknera, na kraju saberu, imaćemo na jednom mestu najbitniju istoriju kulutre koju su južni Sloveni ikad stvorili.


Često nastupaš, ali i sarađuješ sa drugim umetnicima i muzičarima. Kojih iskustava se najradije sećaš? Koja bi posebno istakao?
- Najradije se se sećam nastupa sa Dorit Chrysler (Dorit Chrysler i Zontag, 2006.) u Studiju M. Ona je svirala theremin, a ja pevao i svirao. Ona je inače svetska rock zvezda i radila je s Marilyn Mansonom, Lenom Lovrich kao i s Echo and the Bunnymen. Gostovala je više puta na mojim izložbama gde je Tesla glavni junak. Ona je prva na svom sajtu, pre zvaničnog izdanja, objavila moj prvi strip sa Teslom “Tesla Time Machine”. Sa njenim gitaristom Robertom Lepenikom sam održao koncert u Gracu, gde sam istovremeno imao i strip izložbu “Energy and Light”. Dorit je presudno uticala da snimim CD “Energy and Light” gde sam svirao samo akustičnu gitaru i pevao, a sve su to pratili semplovi elektromagnetnih talasa iz kosmosa. Muziku je pratio istoimeni strip sa Teslom u glavnoj ulozi.
Prošle godine sam s najboljim jazz bubnjarem Austrije i jednim od najboljih bubnjara Evrope Dušanom Novakovim snimio zajednički album posle dvadest godina- Prvi album smo snimali 1998. Dušan je svirao s mnogim zvezdama jazza i to njegovo iskustvo se prosto preliva, ali ne samo iskustvo. Dušan je oduvek bio čudo od čoveka. I još nešto; njegovo ime, upravo kao njegov osmeh i dobrota jesu dokaz viših duhovnih sfera ovog čoveka i mog velikog prijatelja.
Aleksandar Žikić je ustvari prvi bitan rok muzičar s kojim sam se družio počevši od 1979. godine. On je bio rokenrol trubadur pre mene. Pesnik, rok novinar i filozof. Jedna renesansna ličnost u jednom od najimbecilnijih gradova u Evropi. Njegova gravitacija je bila presudna da moja rokenrol podmornica dovoljno duboko uroni u boogie woogie ocean. Moj prijatelj Mića Ilić, koji je svirao u Sašinom bendu Baš Čelik, (rok bubnjar iz 1966). me je posavetovao da počnem da komponujem i pevam svoje pesme na gitari (koju pre toga nisam svirao). Bila je to 1980. godina. Mnogo sam radio s Momom iz Vršca u Novoj Americi, Zontagu i bezbrojnim snimanjima u njegovom studiju. Tu sam upoznao i Boleta s kojim sam snimio 1996. godine svoj prvenac Zontag: Psiho Delija (Active Time Records 2004). Ta prva postava je bila sjajna: Vesna Bosić – flauta, Mario Šeparović -gitara, Vlada Funtek – bubnjevi, Boško Stanojević Bole – bas i ja, glavni vokal i gitara. Rok – strip tureneja koja je počela izložbom i nastupom na Belefu 2001. kasnije se nastavila po Vojvodini i zapadnoj Srbiji mi je ostala u lepom sećanju. Pratili su me Darko Crnobrnja i Srećko Popov. Pošto su rok klubovi bili mračni često sam izlagao i u wc-ima te crno bele socijalne stripove.


Kako danas gledaš na dešavanja u ovdašnjem okruženju i gde je mesto Zontaga na domaćoj sceni, ili šire posmatrano regionu?
- Rock dešavanja su deo jedne inercije koja je svetskog kalibra i u pitanju je potpuno obezduhovljavanje čovečanstva u svakom segmentu. Ono što su obećali Staljin i - Lenjin u vezi pobede materijalizma ostvario je sadašnji establišment. Mediokritetstvo je zauzelo skoro sav prostor i isisalo svaku paru. Ova situacija je prisutna kako na globalnom planu tako i na mikro planu. Naročito me nervira izreka “rock and roll je mrtav”. A ta rečenica je bila prisutna i za vreme socijalističke Jugoslavije. Eto, nje nema, a rock and roll je ipak preživeo. U mom gradu postoje pojedinci koji su zaista umetnici i to rock umetnici. Rock and roll, onaj pravi, postoji isključivo kao rezultat entuzijazma, to je pravilo i u bogatijim zemljama u okruženju. Pa, ne može pobunu sistem da nagrađuje. I tu ne mislim na državu već na poguban mentalitet uokviren u filozofiju palanke. U celom regionu postoje grupacije ljudi, klubovi, samo u Novom Sadu postoji preko sto bendova koji u potpunoj anonimnosti vežbaju. U Srbiji je bez sponzora nemoguće preživeti, ali u zemljama okruženja je nešto lakša situacija. Ubeđen sam da moji poslednji radovi mogu da prođu pozitivno, naročito van zemlje zbog šire rock and roll populacije, no medijska blokada mi ne da pravo da budem opušten. Onoliko koliko uspem da se rovoski izborim, koliko uspem da ubedim prijatelje da mi pomognu, koliko uspem da budem jak svakog dana i svakog momenta zavisi i rezultat. U svakom slučaju bitke.

Planovi za budućnost i poruka za kraj razgovora…
- Imam više planova, ali moraju da pričekaju, jer trenutno promovišem zadnji album “Zontag Februar 2012”, a muzičke kritike umnih ljudi rock and rolla u vezi albuma prosto me teraju da ne shvatam olako borbu za ovo delo. Dalje, imam još snimljenog materijala i izdaću niz CD singlova, a u pitanju su muzički sejšni nastajali poslednjih godina, većina tih pesama nije objavljena, jer sam istovremeno izdavao stripove i istorijske knjige. Sad je red došao na moju najomiljeniju disciplinu, a to su koncerti. Ja moram da priznam, da iznad svega volim da pevam i sviram. Bukvalno se svaki put na bini osećam kao u snu. Ako moj koncert počne da se meša s javom previše, gledam da brzo uvučem publiku u svoj acustic acid ritual. Umetnost je kad ti ljudi s osmehom odlaze na kraju koncerta. Puna mi je duša kad to osetim i to se ne može platiti.
Počeo sam da pišem knjigu o Bjesovima. Marinko je genije. Čast mi je da je on moj prijatelj. Veliki umetnik u svakom pogledu i ljudina od čoveka. Imamo i slične poglede u vezi muzike, vizuelne umetnosti, a i poslednja smo baby boom generacija Srbije. Njegov film “Felna” gde sam ja glumio i uradio muziku je dobio prvu nagradu na festivalu kratkog filma u Novom Sadu pre nekoliko godina. Od stripova upravo počinjem da osmišljavam scenario za biografski i istorisjki strip čiji je glavni junak Jovan Jovanović Zmaj. Počeo sam i sam da montiram spotove za svoje pesme. Biću gost u Noći muzija grada Novog Sada, a i sviraću u svim važnijim gradovima Srbije za početak. Imam i nove pesme, a tradicionalno s prolećem počinjem da komponujem. No, pravo iskušenje me čeka van teritorije Srbije. Uteha mi je da će mi na tom zadatku pomoći TMM, moja sadašnja promoterska kuća.

Нема коментара: