Razgovarao: Dragan Jurak/Novosti
Jesu li Radiohead uistinu tako kvaran bend kako ste mislili početkom 2000.?
- Radiohead ima velikih i bitnih albuma, a bitan je i način na koji funkcioniraju. Oni šire područje borbe rocka, njegov teritorij i granice, mijenjaju i industriju i pop-kulturu. Smatram ih jako važnima. Ali kada bismo s jedne strane stavili Radiohead, a s druge Wilco, bend koji, za razliku od prvog, ne smatraju avangardnim, nisam uvjeren da bismo mogli reći tko više širi prostor rocka. U glazbi me zapravo najviše zanimaju emocije, neposrednost, iskrenost, ideje i energija. To mogu biti Ramonesi, koji su s punkom samo željeli potaknuti povratak korijenima rock’n'rolla pedesetih, Neil Young kao stari hipik koji se ne odriče svojih načela, ali i Joy Division, koji su nekoć doista bili avangardni. Ili netko koga još nisam čuo, bez obzira na to je li tradicionalist ili avangardist.
Što se u rocku, osim Cobainove smrti, dogodilo polovicom devedesetih?
- Činjenica da je rock postao samo jedan od zabavnih glazbenih žanrova, a ne dominantna glazba koja mijenja nečiji svjetonazor. Pitanje je koliko je rock već od sredine osamdesetih imao taj društveni angažman i poruku kojom se može mijenjati ljudska svijest. Od sredine devedesetih mlada publika nije usredotočena samo na glazbu, nego i na videoigre i druge vrste zabave. Ujedno, rock je već u devedesetima postao pangeneracijska glazba. Na bečkom koncertu Neila Younga bio sam sa svojih 35 godina među najmlađima u publici, a na onom Arctic Monkeysa u Münchenu, prije četiri godine, među najstarijima. Rock možda ulazi u “zrelu fazu”, u koju su jazz i blues ušli šezdesetih ili sedamdesetih, ali privlači i mladu publiku, pa se može reći da je postao pangeneracijski. To vrijedi i za izvođače i za publiku.
Od 16. mjesta naniže
Procjenjivalo se da će samo elektronska glazba dočekati 21. stoljeće?
- Očito nije tako ispalo, pogotovo kada govorimo o prodaji albuma, a i koncertna je industrija uvelike zasnovana na rock glazbi: krenu li na turneju Springsteen, U2, AC/DC ili Coldplay, u toj se godini bilježi porast prometa. Sve ovisi i o rakursu, ja sam uvijek tendirao prema izvođačima koji nisu nužno bili i najpopularniji. John Fogerty iz Creedence Clearwater Revivala rekao je da su najzanimljivije stvari u glazbi one na top-listi od šesnaestog mjesta naniže, a ne prvih pet.
Što je početkom ovog milenija izbacilo White Stripese i Strokese?
- Isto što i Elvisa pedesetih, punk sedamdesetih ili hardcore punk osamdesetih: male izdavačke kuće. Svi su oni u pravilu počeli s manjim, neovisnim etiketama. Kada su narasli, postali su zanimljivi medijima, a i klatno ukusa ide od lijevog prema desnom i obrnuto. Bila je tu i publika gladna novih rock izvođača, koja se zasitila bezličnih DJ-a. Keith Richards kaže da se sve što je dobro zasniva na posudbi, pa i krađi; nešto slično napravili su i White Stripesi, Strokesi ili Queens of the Stone Age. Cijela popularna glazba jedna je velika mutacija i sposobnost da se na vlastiti način kombiniraju razni utjecaji. Ne vjerujem ljudima koji nešto stvaraju, a da ništa prije nisu čuli. Mislim da su najbolji izvođači oni koji su u mladosti preslušali jako puno ploča i onda sami pokušali nešto reći.
Vaša je knjiga neka vrst “dvostruke arheologije”: dok čitamo o CD-u Weezera, doznajemo i kako su se nekada izlizivale “rilne” na pločama?
- Iako sam u glazbu ušao kao punker koji je iz šezdesetih priznavao samo Stoogese, Velvet Underground i MC5, kasnije sam počeo prihvaćati i stvari iz prijašnjih razdoblja. Želiš li se ozbiljnije nečim baviti, moraš imati i povijesni aspekt. Trenutačno me najviše zanima biti kurator popularne glazbe. Puno žanrova koje volim i danas je živahno.
Premda suvremenom rocku ne nedostaje provokativnosti, te su provokacije neusporedive s onima iz šezdesetih?
- U rocku već neko vrijeme postoji taj manjak subverzivnosti. S određenim političkim porukama danas je sve teže biti subverzivan, a još je teže postati popularan. Kada je Lennon govorio o popularnosti Beatlesa nauštrb Isusa, bio je najpopularniji čovjek na svijetu. Lady Gaga se poigrava takvim stvarima i to ima odjeka, ali nema političku težinu.
Rock i duhovnost
Rock koncerte u pravilu doživljavate kao parareligijske događaje?
- Možda zato što me nijedna službena religija ne zanima. Kada se suočiš sa snažnim događanjem, ono zadobiva religijski prizvuk, pa i ako si cijepljen od religije i vjere u Boga. Ako Boga ima, on je za mene Springsteen ili Joe Strummer. S njima sam doživio takvo religijsko ushićenje da mi nije padalo na pamet nešto slično tražiti u crkvi.
Je li energija rocka svojevrsna zamjena za duhovnost kakvu nudi religija?
- Klinci danas misle da je prava energija ono što rade Rihanna i Beyonce. Energiju ne možemo ekskluzivno vezati uz rock, ali rock itekako može biti duhovan.
Nedavno je “profesor pop-glazbe” Paul Gambaccini rock proglasio mrtvim, jer su na britanskoj top sto ljestvici samo tri rock pjesme. Vraćamo li se opet na kraj devedesetih?
- Mislim da da, nisam siguran da rock može doživjeti novu renesansu. Najvjerojatnije će ostati na razini specijalističkih žanrova, kao što se to dogodilo jazzu ili bluesu. Nije ovo prvi put da se rocku proriče smrt, proricala se i kada je Elvis otišao u vojsku i kada su se raspali Beatlesi. Rock će i dalje postojati, a kako je u proteklih pedeset godina snimljena nevjerojatna količina tog i drugih žanrova, moći ćemo se toj glazbi posvetiti i u nekoliko sljedećih života. Zapravo, bilo bi krajnje vrijeme za malo kopanje po arhivi. Koliko god bio ovisan o novim bendovima i glazbi, pomalo sam umoran i ne želim više slušati ništa nastalo nakon 2010. Naravno, posao i strast za novim ipak me tjeraju na to, no u penziji bih se rado više posvetio jazzu, bluesu, soulu i countryju.
Нема коментара:
Постави коментар