Autor: Maja Hrgović/NoviList
Mislim da je dobro što ljudi uz pomoć streaminga mogu čuti što novo izlazi i napraviti izbor i da je onda pošteno platiti ono što su izabrali i skinuli s interneta. Na providerima je da to učine što jednostavnijim
Album »Plavi avion« Rundek Cargo Trija, koji, uz Darka Rundeka čine Dušan Vranić i Isabel, stekao je u Hrvatskoj gorljivu, gotovo fanatičnu publiku. Iako bi se moglo reći da je, na razini tekstova, posrijedi epska poema o multikulturalnoj Europi, u pjesmama se osjeća melankolija koja je iskonski balkanska. Sugestivan, atmosferičan i narativno moćan, album je posveta unaprijed izgubljenim bitkama za ljubav, i sutra će, na velikom koncertu, dobro »sjesti« u prostor kina Europa, jednoga od najljepših zagrebačkih interijera. Prije početka svirke, na rasporedu je projekcija filma što ga je nepoznata obožavateljica snimila u pariškom klubu Les voutes: taj je tajanstveni dodatak koncertu najavljen kao svojevrsni hommage Cargo Orkestru.
S Darkom Rundekom razgovaramo o nostalgiji, Ovim Prostorima, inspiraciji, trošenju entuzijazma, biografiji...
Za one čiji je doživljaj Darka Rundeka ostao vezan za Haustor i Cargo orkestar, odabir kina Europa za veliki zagrebački koncert vjerojatno se čini neobičnim. Rekli ste da volite »sjedeće dvorane« – zbog čega?
– Zato što je Trio manje glasan i puno više radi s dinamikom, znači rasponom intenziteta, a za to nam je potrebno da donja granica tog raspona bude tišina a ne žamor sa šankova i ljudi koji ulaze i izlaze i prepričavaju prošli tjedan... Ako ima više pažnje i ljudima je udobno, i doživljaj je bogatiji.
Nemir Trija
Rundek Cargo orkestar je, kako ste rekli, prirodno došao kraju. Trio se, međutim, doima kao čvrsta, stabilna, ozbiljna, trajna suradnja. Jeste li u njemu pronašli svoju »mirnu luku«?
– Ovog časa, radeći na novom albumu s Triom vidim koliko još ima mogućnosti. Budućnost Trija je zapravo u njegovom nemiru. Ducin raskošni talent i Izabelina stalna spremnost da dovede sve u pitanje, uz moju upornost da pjesmu dovedem do jasnog smisla su motor koji ima puno goriva...
Od kojeg motiva počinje stvaranje pjesme? Što je ishodište vaše kreativnosti – jesu li to vizualni podražaji, možda slike u stvarnosti, (ono rublje s balkona u »Sanjala si da si sretna«) ili neke priče koje su vas dirnule (kao u »Kurdistanu«)?
– Zavisi od pjesme do pjesme. Meni je to velika avantura. Mislim da znam o čemu pišem i onda neki iznenadni stih sve preokrene.
Koliko ste intimno, intuitivno, emotivno blizu liku iz pjesme »Kurdistan«? Je li znakovito što je prva na albumu? Koja je njezina povijest?
– Nažalost, ne osjećam se dijelom jedne tako velike tradicije kao što je perzijska, koja je iza ta »dva bisera usred duge niske«. Intuitivno i emotivno da. Svi prepoznajemo ponos, poniženje i čežnju. »Kurdistan« je dobro sjeo na početak albuma, točno usmjerava pažnju. Izašao je iz jednog dobro napravljenog dokumentarca i uglavnom nijemih susreta s ilegalnim imigrantima. S druge strane, ima veze sa sviješću da Europa nije ni kolijevka ni centar ljudske kulture. S treće, iz učenja o drami sudara tradicijske i moderne civilizacije.
Živim za nastupe
Glazbu i glazbenike iz vremena Haustora godinama prati nostalgija, mislim, iz pozicije Ovih Prostora. Jeste li vi nostalgični? Smatrate li da je, kako neki kažu, nostalgija otrov, uteg – ili nešto plodonosno za stvaranje?
– Bar u mom slučaju, nostalgija je unutarnja atmosfera, koja nije vezana uz određena mjesta, vremena ili ljude. Ona dolazi od nekog pradavnog razdvajanja, koje je dio sudbine ljudskog roda.
Prije nekoliko godina krenula je poplava biografija i autobiografija, zamah tog trenda još je uvijek na snazi. Jeste li kad ozbiljno razmotrili ideju o vlastitoj (auto)biografiji?
– Nisam, ali Menart, moj izdavač, je mislio o biografiji. Tog se posla prihvatio Ante Perković, pisac, muzičar i kolega songwriter. Prva poglavlja, koja sam čitao su posebna i meni vrlo zanimljiva vrsta štiva... Želim mu sreću u dovršavanju knjige.
Kako živite kao glazbenici? Ugrožava li vam egzistenciju činjenica da je desetkovan broj ljudi koji legalno kupuju albume? Koji je vaš stav o piratstvu?
– Mislim da je dobro što ljudi uz pomoć streaminga mogu čuti što novo izlazi i napraviti izbor i da je onda pošteno platiti ono što su izabrali i skinuli s interneta. Na providerima je da to skidanje i plaćanje učine što jednostavnijim. Ustaljene cijene od oko eura po pjesmi, odnosno desetak po albumu mi se čine fer.
Koliko vam užitka predstavljaju nastupi uživo? »Odrađujete« li ih ili živite za njih? Koliko se u svim ovim desetljećima potrošio entuzijazam?
– Pa prije bih rekao da živim za njih. Sav kućni i studijski rad na koncertima dobiva smisao. Sretan sam što s Isabel i Ducom mogu podijeliti taj izazov da zajedno s publikom prizovemo pažnju, energiju i možda čudo. Koncert je neponovljiv događaj. Nemoguće je snimiti ili na bilo koji drugi način konzervirati ono što je njegov pravi sadržaj.
Нема коментара:
Постави коментар