20.09.2012.

TEMA: Rock na životu danas drže samo veterani!

Ne pojavi li se neka nova, mini revolucija, završit će gdje i jazz ili klasični blues – na margini zbivanja, a posljednji bend koji je imao moć okupiti vojsku vrištećih fanova bila je Nirvana, upozorio je u za Rolling Stoneu Jack Black

Piše: Denis Leskovar/VLM/Večernji.hr

Rock and roll je mrtav – koliko ste samo puta čuli tu uznemirujuću konstataciju? Svi koji su se u tu vražju glazbu zaljubili davno, prije dva ili tri desetljeća, pamte da je rock umirao nekoliko puta – uzaludno su ga potapali njegovi klevetnici, upadao je u ozbiljne krize identiteta, a konkurencija ga je udarala sa svih strana mašući novim žanrovima koji su ga trebali zamijeniti i zauvijek pomesti s lica zemlje. Valja se podsjetiti i zaboravljenog podatka da je kompanija Decca u siječnju 1962. godine odbila potpisati ugovor s debitantima imena The Beatles, uz obrazloženje da “glazba zasnovana na gitarama izlazi iz mode!” Bila je to možda najveća poslovna pogreška u povijesti popularne glazbe, no u svom tom predivnom kaosu rock se uvijek, čak i nakon velikih kriznih razdoblja, nekako uspio održati na površini i još se – po principu “što te ne ubije, ojača te” – vraćati natrag u velikom stilu.

Nema svježe rokerske krvi


No je li sada rock napokon tiho preminuo ili barem kreativno iscrpio, pitaju se analitičari, ponukani činjenicom da taj žanr, i njegovu scenu, propulzivnim drže isključivo veterani. Rolling Stonesi ove i iduće godine slave pola stoljeća (!) kotrljanja globusom. Bob Dylan, koji za nekoliko tjedana najavljuje novi album, ostaje živućom kulturnom činjenicom koju održava stabilna vojska poklonika. U2 su – čak i bez novog albuma u džepu – kadri oboriti novi svjetski rekord u zaradi od turneje, a Springsteen još održava briljantne koncerte na krcatim stadionima od New Jerseya do Barcelone i Stockholma. Dakle, rock izvođači ostaju relevantnom umjetničkom i komercijalnom činjenicom, ali riječ je o ljudima koji su zašli u šesto ili sedmo desetljeće života, o vitalnim veteranima u punom smislu riječi koji su prvijence objavljivali 1963., 1973. ili 1980. Mladi ili mlađi rock bendovi, barem oni koji su kadri okupiti masovnu publiku pod generacijskom, “ideološkom” ili žanrovskom zastavom kao što su nekoć činili Dylan i Lennon, pa čak i Bono ili Kurt Cobain – danas ne postoje. Zapravo, ne postoje već dugo.

U nedavnu intervjuu za Rolling Stone rock glazbenik i komičar Jack Black objašnjava: “Kad pomislite na rock’n’roll, sjetite se Beatlesa i gomile klinaca koja im vrišteći iz svega glasa hrli ususret. Danas ne postoji nitko poput njih – posljednji bend koji je imao takvu moć bila je Nirvana.” Nije slučajno da je zadnji hit njegova zafrkantskog benda Tenacious D naslovljen “Rock Is Dead”: bottle of jack, Mercury Fred, Muscle car, Grateful Dead, Lord of the Rings, Zeppelin Led,
Devil tattoo, Right Said Fred/ It’s all over, rock and roll is dead!

Pesimistične prognoze


No pesimistične prognoze odašilju i mnogo ozbiljniji igrači, oni iznutra. U članku uglednog Daily Telegrapha koji pod naslovom “Rock: još uvijek mrtav” potpisuje jedan od utjecajnijih britanskih kritičara, Neil McCormick, bilježi se doista sumorna izjava jednog od vodećih ljudi otočke glazbene industrije kako se “diskografske kuće plaše nuditi ugovore mladim gitarističkim bendovima jer im tržište daje veoma male izglede za uspjeh.” Zapravo, nikakve! Situacija na engleskim top ljestvicama, zatrpanima synth-pop čudesima, doista ne daje mnogo razloga za optimizam ljubiteljima rocka čiji duh i financijsku konstrukciju održavaju izvođači umirovljeničke dobi. Primjerice, nastavlja se u članku, velike gitarističke nade Ujedinjenog Kraljevstva, The Vaccines, jedva da su okrznule ljestvicu prošlogodišnjih bestselera, a među dvadeset najpopularnijih pjesama na službenim nacionalnim listama od rocka nema ni ‘r’. Zašto je tomu tako? Dio odgovora leži u konstataciji kako je rock uistinu zastao u evoluciji, zaboravio na svoju budućnost i postao ovisan o vlastitoj prošlosti. Prije desetak godina industrija je pokušala proizvesti “novu garažnu rock revoluciju” u nastojanju da revitalizira umirući žanr, ali ta je operacija bila kratkoga daha; nažalost, The Strokes su se uistinu pokazali “šminkerima iz newyorkše srednje klase”, The Hives i The Libertines doimali su se poput poluuspjelih karikatura, Black Rebel Motorcycle Club su se istopili kao sladoled na suncu, The Killers danas stvaraju glazbu za modne piste pa su jedino Arctic Monkeys i The White Stripes (te Jack White nakon njihova raspada) ostavili značajniji kreativan trag na svjetskoj mapi. No svima je zajedničko sljedeće: manjak inovativnosti i potpuna okrenutost prošlim vremenima, davnim herojima i njihovim uzoritim klasicima. Drugim riječima, glazbi kakva se svirala nekad. U vrijeme najveće popularnosti Stripesa, Jack White inzistirao je na antiknoj opremi za snimanje koja se koristila šezdesetih – sve u nastojanju da se slijepo rekonstruira bolja prošlost umjesto da se gradi budućnost. Naravno, vrijednost klasika, od The Who i Neila Younga do Iggyja Popa, Bowieja iz sedamdesetih, The Clash ili R.E.M.-a nitko ne dovodi u pitanje – nesumnjivo je riječ o glazbi beskonačnog roka trajanja – ali revitalizirati kreativno iscrpljeni žanr mogu samo mladi autori kojima se u glavi iskristalizirao vlastiti zvuk i nova vizija. Dok se to ne dogodi, upadljivi novinski naslovi u stilu “Rock je mrtav” neće zvučati previše pretjerano.

Dogurao do ruba provalije


Pritisnut novim oblicima potrošne glazbe i trajnim supkulturnim strujanjima poput hip-hopa, elektronike i klupske kulture u svim njezinim pojavnim verzijama, rock kao nekadašnji žanrovski stup popularne glazbe odavno je izgubio dominantnu ulogu u hijerarhiji zbivanja. No sada se čini da je napokon – barem u onom mainstream smislu – dogurao do ruba provalije. Dakako da se kvalitetni rock albumi i singlovi još snimaju i to uglavnom na indie sceni; dovoljno je provjeriti izvrsno prošlogodišnje ostvarenje The Black Keysa koji su na El Camino ugradili elemente posebne vrste rhythm and bluesa u tijelo neovisnog pop-rocka. Međutim, ti su slučajevi izdvojeni i sve manje primjetni, a njihova utopljenost u defokusiranoj masi proizvedene glazbe nikada nije bila izraženija. Ne pojavi li se neka nova, autentična mini revolucija, rock će završiti gdje i jazz ili klasični blues – na margini zbivanja i daleko od svjetala glavnih reflektora, kao specijalistička glazba za profiliranu publiku. Zapravo, taj proces već uzima maha.

Нема коментара: