Osim što radi nove pjesme na materinskom i
njemačkom jeziku, Vlada Divljan posljednji studijski album objavio je
davne 2003. godine. O razlozima tako velike pauze, suradnji s grupom Svi
na pod, gostovanju na koncertu Ljetnog kina, dvostrukom albumu filmske i
kazališne glazbe te o još mnogočemu, Divljan je ispričao u intervjuu za
tportal.hr
Autor: D.Jagatić
Vaš posljednji studijski album je bio 'Die Tonzentrale' u izdanju B92 2003. godine. Zašto već punih osam godina niste objavili novi album?
Znate kako je, pokojni Lennon se, kada je s Yoko Ono dobio sina Seana, povukao na pet godina ne bi li se starao o djetetu. Ja imam dva sina, znači ostale su mi još dvije godine porodiljnog... Šalu na stranu, bit će da je glavni razlog u tome što me posljednjih godina, da ne kažem desetljeća, puno više privlačilo stvaranje instrumentalne glazbe, a izdavanje takve muzike, kao što je bio i spomenuti 'Die Tonzentrale', danas je prilično komplicirano i neisplativo, prije svega za izdavača...
Neko ste vrijeme intenzivno najavljivali povratak sa albumom 'Esperanto'. Gdje je zapelo?
Budući da sam dva puta u godinu dana prekidao rad na 'E'sperantu', oba puta zbog tzv. primijenjene muzike, malo sam se ohladio, a i neke od pjesama koje sam počeo snimati, prestale su mi se sviđati, nekako su mi zvučale previše mračno, gotovo kao vrijeme u kome su nastajale... Zato sam ih arhivirao na neodređeno vrijeme i počeo raditi nove stvari. S jedne strane, nove pjesme na materinskom jeziku, s druge pjesme na njemačkom, budući od pre godinu dana imam i ovdašnji, bečki bend s četvero mladih Austrijanaca.
Unazad par godine dosta ste skladali filmsku glazbu ('Na lepom
plavom Dunavu', 'Kosovski dnevnik', 'Zovi me, ja sigurno neću biti tu').
Je li prevladala ljubav prema filmu ili konkretan posao za konkretan
iznos nasuprot neizvjesnoj sudbini potencijalnog novog albuma?
I jedno i drugo. Prvo je bila ljubav, koja se srećom nije izgubila, a ispostavilo se da je to i zgodan način da se ublaže posljedice neizvjesnosti profesije u tzv. sušnim periodima. Prvu muziku za TV komponirao sam krajem ljeta 1981, u vrijeme kada još nisam previše razmišljao o 'konkretnim iznosima' jer nije ni bilo neke potrebe. Od tada do danas nakupilo se dosta toga, zato planiram prije svega ostaloga objaviti dvostruki cd pod nazivom 'Muzika za ekran, binu i lift'. Tako će i auditorij, osim podsjećanja na teme iz filmova koje već dobro znaju, imati priliku čuti kakvu sam glazbu najviše radio u posljednjih petnaestak godina.
Nakon zagrebačkog koncerta kojim ste obilježili 30 godina, više ste nego potvrdili da vas zagrebačka publika obožava i da joj nikad dosta vaših nastupa. Planirate li uskoro kakav samostalni nastup u nekom većem prostoru?
Volio bih izaći s novim pjesmama, albumom ili singlovima, prije nekog većeg nastupa. Budući moj bend (NVO) i ja živimo u različitim državama i ne viđamo se tako često, uvijek se jedni drugih zaželimo i nikada se ne dosađujemo na koncertima, to valjda i publika osjeti. Ipak, vrijeme je za osvježenje, koliko god da publika na koncertima voli čuti, prije svega, stare hitove.
5. studenoga nastupate kao gost grupe Ljetno kino Maxa Juručića. Očekuju li nas izvedbe starih hitova u novim aranžmanima na ukulelelu, klarinetu i bubnju, kakve stvara Ljetno kino, ili klasična rock postava i standardne verzije?
Očekuju vas novi, prvenstveno unplugged aranžmani u izvođenju, za ovu priliku proširenog, Ljetno Kino Big Benda, kao i nešto što do sada niste čuli.
Možemo li se nadati i kakvim novim pjesmama?
Da, sigurno ćemo odsvirati i dvije nove pjesme.
Je li ikada zaživio gay narodnjak 'Zaljubljen sam u svog jarana' koji već neko vrijeme planirate snimiti?
Ne, jer ga nikada nisam ni snimio. Pokazalo se da je veoma teško naći nekoga tko je narodnjak po opredjeljenju, a htio bih to da pjeva... Snimio bih ga ja sam, ali glupo je da se prenemažem i izigravam narodnjaka kada to ne znam. Doduše, nije sve izgubljeno, nedavno sam se čuo s potencijalnim izvođačem, a sudeći po nedavnim događajima u Splitu i Beogradu, takva će pjesma još dugo biti aktualna.
Prošle ste godine snimili s beogradskom grupom Svi na pod pjesmu 'Zvuk ulice'. Njihov poziv ili vaša inicijativa? Naime, pjesma zvuči kao neki logičan nastavak vašeg dosadašnjeg rada.
Bio je to njihov poziv, a rezultat obostranih simpatija između SNP i NVO. Sreli smo se prošle godine na Šabačkom ljetnom festivalu i od tada se, usprkos solidnoj razlici u godinama, često družimo, a ponekad i radimo zajedno.
I jedno i drugo. Prvo je bila ljubav, koja se srećom nije izgubila, a ispostavilo se da je to i zgodan način da se ublaže posljedice neizvjesnosti profesije u tzv. sušnim periodima. Prvu muziku za TV komponirao sam krajem ljeta 1981, u vrijeme kada još nisam previše razmišljao o 'konkretnim iznosima' jer nije ni bilo neke potrebe. Od tada do danas nakupilo se dosta toga, zato planiram prije svega ostaloga objaviti dvostruki cd pod nazivom 'Muzika za ekran, binu i lift'. Tako će i auditorij, osim podsjećanja na teme iz filmova koje već dobro znaju, imati priliku čuti kakvu sam glazbu najviše radio u posljednjih petnaestak godina.
Nakon zagrebačkog koncerta kojim ste obilježili 30 godina, više ste nego potvrdili da vas zagrebačka publika obožava i da joj nikad dosta vaših nastupa. Planirate li uskoro kakav samostalni nastup u nekom većem prostoru?
Volio bih izaći s novim pjesmama, albumom ili singlovima, prije nekog većeg nastupa. Budući moj bend (NVO) i ja živimo u različitim državama i ne viđamo se tako često, uvijek se jedni drugih zaželimo i nikada se ne dosađujemo na koncertima, to valjda i publika osjeti. Ipak, vrijeme je za osvježenje, koliko god da publika na koncertima voli čuti, prije svega, stare hitove.
5. studenoga nastupate kao gost grupe Ljetno kino Maxa Juručića. Očekuju li nas izvedbe starih hitova u novim aranžmanima na ukulelelu, klarinetu i bubnju, kakve stvara Ljetno kino, ili klasična rock postava i standardne verzije?
Očekuju vas novi, prvenstveno unplugged aranžmani u izvođenju, za ovu priliku proširenog, Ljetno Kino Big Benda, kao i nešto što do sada niste čuli.
Možemo li se nadati i kakvim novim pjesmama?
Da, sigurno ćemo odsvirati i dvije nove pjesme.
Je li ikada zaživio gay narodnjak 'Zaljubljen sam u svog jarana' koji već neko vrijeme planirate snimiti?
Ne, jer ga nikada nisam ni snimio. Pokazalo se da je veoma teško naći nekoga tko je narodnjak po opredjeljenju, a htio bih to da pjeva... Snimio bih ga ja sam, ali glupo je da se prenemažem i izigravam narodnjaka kada to ne znam. Doduše, nije sve izgubljeno, nedavno sam se čuo s potencijalnim izvođačem, a sudeći po nedavnim događajima u Splitu i Beogradu, takva će pjesma još dugo biti aktualna.
Prošle ste godine snimili s beogradskom grupom Svi na pod pjesmu 'Zvuk ulice'. Njihov poziv ili vaša inicijativa? Naime, pjesma zvuči kao neki logičan nastavak vašeg dosadašnjeg rada.
Bio je to njihov poziv, a rezultat obostranih simpatija između SNP i NVO. Sreli smo se prošle godine na Šabačkom ljetnom festivalu i od tada se, usprkos solidnoj razlici u godinama, često družimo, a ponekad i radimo zajedno.
Svi na pod pripada jednom novom glazbenom pravcu u Srbiji nazvanom Nu
Sounds of Belgrade. Kako vam se sviđaju beogradski bendovi nove
generacije?
Ta kovanica je smišljena zaradi prošlogodišnje mini turneje po regiji, no svakako se može govoriti o novoj generaciji beogradskih, točnije bendova iz Srbije, koji osim što su alternativni mogu da privuku i sasvim solidnu količinu publike. Meni se ti novi bendovi uglavnom sviđaju, rekao bih i to da mi se čini da se u srpsku rock muziku polako vraćaju – pjesme.
Grupa Idoli su davana prošlost, no je li vam žao što Idoli više ne postoje i što više ne nastupate širom prostora bivše države?
Nije mi žao, odavno sam prebolio raspad Idola i shvatio da smo se raspali u pravom momentu, premda mi to tada nije baš tako izgledalo. A što se tiče nastupa širom prostora bivše države i ako u manjem opsegu, to se događa i dalje. Prošle godine sam od ex-Yu prijestolnica propustio jedino Podgoricu, a u Srbiji sam svirao više nego ikada u karijeri.
Nedavno se u Zagrebu pojavila inicijativa da se jedna od ulica u Zagrebu nazove imenom Milana Mladenovića s obzirom na to da je rođen u Zagrebu te da je njegova matična grupa Ekatarina velika bila iznimno popularna u glavnom gradu Hrvatske. Što mislite o toj ideji?
Mislim da je to odlična ideja, kako u Zagrebu, tako i u Beogradu i u Sarajevu, jer nas je Milan svojom muzikom zadužio mnogo više od pojedinih političara, ratnika i ostalih profesionalnih narodnih dobročinitelja čija imena krase ulice i trgove.
Ta kovanica je smišljena zaradi prošlogodišnje mini turneje po regiji, no svakako se može govoriti o novoj generaciji beogradskih, točnije bendova iz Srbije, koji osim što su alternativni mogu da privuku i sasvim solidnu količinu publike. Meni se ti novi bendovi uglavnom sviđaju, rekao bih i to da mi se čini da se u srpsku rock muziku polako vraćaju – pjesme.
Grupa Idoli su davana prošlost, no je li vam žao što Idoli više ne postoje i što više ne nastupate širom prostora bivše države?
Nije mi žao, odavno sam prebolio raspad Idola i shvatio da smo se raspali u pravom momentu, premda mi to tada nije baš tako izgledalo. A što se tiče nastupa širom prostora bivše države i ako u manjem opsegu, to se događa i dalje. Prošle godine sam od ex-Yu prijestolnica propustio jedino Podgoricu, a u Srbiji sam svirao više nego ikada u karijeri.
Nedavno se u Zagrebu pojavila inicijativa da se jedna od ulica u Zagrebu nazove imenom Milana Mladenovića s obzirom na to da je rođen u Zagrebu te da je njegova matična grupa Ekatarina velika bila iznimno popularna u glavnom gradu Hrvatske. Što mislite o toj ideji?
Mislim da je to odlična ideja, kako u Zagrebu, tako i u Beogradu i u Sarajevu, jer nas je Milan svojom muzikom zadužio mnogo više od pojedinih političara, ratnika i ostalih profesionalnih narodnih dobročinitelja čija imena krase ulice i trgove.
Нема коментара:
Постави коментар