14. 7. 2013.

Zlatko Gall: Moj razgovor s Thompsonom

Konačno sam tête-à-tête upoznao Marka Perkovića Thompsona. Ne, nije to bilo na nekom koncertu ili na službenoj presici već u posve neslužbenom okruženju na terasi hotela u Dućama gdje smo se, eto, igrom slučaju u toploj ljetnoj noći s čašom u ruci našli u isto vrijeme
Izvor: Slobodna Dalmacija

Kako već možete pretpostaviti, nije baš to bio ugodan susret. Thompson mi nije pristupio s osmijehom na licu već više, hmmm... onako mrgodno, došuljavši mi se iza leđa i zaskočivši me rafalom pitanja svodivih pod nazivnik “šta ti imaš protiv mene, zašto pljuješ mene, moju obitelj, podrijetlo i moj svjetonazor?“.

Mada jalov i posve besmislen (jer, naravno, Perkovića nisam uvjerio da je njegov estradni rad javan, baš kao i moj, pa tako i podložan kritici te da u tome nema ništa osobnoga) bila je to ipak sve u svemu jedna, reklo bi se, razmjerno uljudna i civilizirana razmjena rečenica.

Točnije, bio je to kratki razgovor u kojem, valjda na iznenađenje mnogih kibica, nisu sijevale ni uvrede ni šake. Spomenuti bih susret brzo zaboravio da me na njega nije podsjetilo pismo koje mi je ovih dana stiglo na redakcijski mail.

U njemu mi, pored ostaloga, čitatelj P.M. spočitava da svojim “obojanim“ (valjda “crvenim“?) pisanjem kojim se “dodvoravam aktualnoj vlasti“, ugrožavam njegov svjetonazor koji – pazi sad! - dijele “i ostali građani Lijepe Naše“.


Za kraj pisma je pak, kao papreni začin, stigao i prijekor zašto nisam bio na Thompsonovu koncertu na Poljudu i napisao štogod o publici koja je, zajedno s pjevačem iz Čavoglava, “pokazivala ljubav i zajedništvo istog svjetonazora“.

I eto nas opet – zanimljivo – na svjetonazoru. Svjetonazor je, koliko pamtim a i kako to veli odgovarajuća literatura “pogled na svijet; ukupnost stavova o svijetu i o svemu što čovjeka okružuje u filozofskom i praktičnom smislu“ (V.Anić). Po svjetonazoru se recimo razlikuju vjernici i ateisti, kreacionisti i darvinisti, oni koji vjeruju u suživot dinosaura i starozavjetnih likova i oni skloniji Dawkinsu, baš kao i desni konzervativci od lijevih liberala ili pak pristaše neoliberalizma od antiglobalista...

Nakaradna jednadžba

Najkraće rečeno, svjetonazora i “stavova o svijetu“ oduvijek je bilo mnogo. Neki su bili većinski i dominantni, neki nametnuti kao dogma ili ideologija, a neki pak posve izvan glavne struje.

Nije mi doduše eksplicite rečeno koji to svjetonazor dijele Thompson, njegova poljudska (i sva druga mu) publika te autor spomenutog pisma no ipak nije teško pretpostaviti, a uz malo igre dedukcije i “rekonstruirati“, što bi to moglo biti.

Zacijelo je taj svjetonazor onaj navodno „većinski“ koji uključuje bogobojažljivost i posvećenost Katoličkoj crkvi, političku naklonost prema desnici u “light“ ili “hard core“ obliku, zagovor katoličke moralke te, neprecizno a slikovito rečeno, “tradicionalnih“ i konzervativnih stavova. Na kraj mi pameti nije dovoditi u pitanje ili uskratiti pravo i Perkoviću i njegovim svjetonazornim srodnicima da budu to što žele.

No, postoji li isto raspoloženje i “s druge strane“? Možda, no nerijetko se drži da je samo “većinski“ i bučno iskazan svjetonazor onaj “pravi“; da je samo on – kao nekoć komunistički - obvezujući i neupitan.

Problem svih “thompsonoida“ je zapravo što se čvrsto drže jedne vrste svog “svjetonazornog“ krajnje nakaradnog silogizma razvijajući i trajno hraneći premisu da svi pravi Hrvati štuju Boga i Thompsona što u konačnici dovodi do zaključka da oni koji to ne čine nisu ni „pravi“ ni Hrvati već neprijatelji. Ne samo konkretne svjetonazorne grupe već i “neprijatelj svega što je hrvatsko“, manji domoljubi i manje vrijedni građani ove zemlje, izrodi i izdajice, tuđmanovski “crveni vragovi“ i “judoškudaši“.

Besmisleno bi bilo sad objašnjavati zašto je to nespojivo s regulama koje vladaju u svakoj svjetovnoj i demokratskoj državi i u svakom društvu koje svojim građanima pored ostaloga mora jamčiti i pravo na željeni i odabrani svjetonazor.

Prava crkva i krivi mediji
Postoji nešto što se već godinama, točnije svaki put kad na vlasti nije HDZ sa svojim “izvornim svjetonazorom“, talambasa i ponavlja poput mantre: diktatura “lijevih“, “obojanih“ ili “crvenih“ medija i njihovih plaćenika koji, eto, blate i Boga i narod i “sve što je hrvatsko“. Istina, danas više nitko ne spominje, kako je to u doba “Ferala“ običavao činiti Franjo Tuđman, novinske izdajnike koji su regrutirani od sumnjivaca iz mješovitih brakova, nehrvata i djece vojnih lica.

Ipak, kad bi se na hrpu stavile sve posredne i izravne uvrede “mojoj“ svjetonazornoj skupini koje pljušte s “druge strane“, bilo bi to brdo veće od hrpe govana koju je Herkul izbacio iz Augijevih štala.

Valja se samo sjetiti koliko su puta propovjedaonica i oltar bili mjesto s kojeg se čuje izravna ili posredna prijetnja ateistima, agnosticima i “crvenima“ (pri čemu se naravno ne misli na SRP-ovce ili marginalce s ekstremnog lijevog krila političkog spektra već na cjelokupni lijevo-liberalni politički svijet) ili pak koliko su se puta sa bogobojažljivih skupova i u priopćenjima sve angažiranijih “katoličkih“ ili “desnih“ građanskih udruga, ponavljale slične objede.

U ime tog famoznog “većinskog“ ili “pravog“ turbo-hrvatskog svjetonazora koji je “kao“ ugrožen tuđim mišljenjem i drugačijom percepcijom svijeta.

Poput one koja, recimo, prevladava u kolumnama “Slobodne Dalmacije“.

Imam li što protiv toga? Nažalost, ništa efikasnoga.

Zlatko Gall (Split, 1. prosinca 1954.), hrvatski novinar, pisac i glazbeni kritičar. Autor brojnih radova i tekstova o glazbi, posebice rocku.

Gall je završio povijest umjetnosti i arheologiju 1978. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tijekom studija objavljivao je tekstove s područja likovnosti, stripa i rocka u omladinskom tisku. Od 1979. do 1995. radi kao novinar u Slobodnoj Dalmaciji.  Obrađivao je teme s područja likovnih umjetnosti, glazbe, društvenih fenomena i političke komentare u brojnim listovima : Start, Svijet, Studio, Vjesnik, Naši dani, Polet, Džuboks, Rock, VEN, Intervju, Naš strip, YU-strip i drugi. Tijekom devedesetih bio je politički kolumnist Vjesnika i Vijenca a bio je i kolumnist mjesečnika More. Godine 2001. vraća se u redakciju Slobodne Dalmacije. Bio je i novinar Feral Tribunea, u sklopu kojeg je bio glavni urednik glazbenog mjesečnika punog naziva "Feral Music - magazin za urbanu gerilu". Autor je brojnih monografskih tekstova i bilježaka za diskografska izdanja te autor niza diskografskih projekata združenih nazivnikom "Dalmatia world music" i "Prst u more". Napisao i nekoliko knjiga s kuharskim receptima.

Нема коментара: