21.07.2013.

Bijelo Dugme: Priča o najpopularnijem jugoslovenskom bendu

Brega, čovjek čiji je talent bio usporediv samo s osjećajem za biznis i ambicijom, električnu je gitaru i orgulje donio i u najzabačenije dijelove bivše nam države te na rock'n'roll navukao čak i one kojima imena The Beatles i The Rolling Stones nisu značila baš ništa. Formula je bila jednostavna, preko instrumentalne podloge preslikane od Uriah Heepa, Deep Purplea i sličnih Bebek je pjevao stihove o konjima, selu, bekrijama i drugim temama preuzetim od svojih lakonotnih kolega
Izvor: Buka

Prije nekoliko dana na policama hrvatskih trgovina osvanulo je prvih šest albuma Bijelog Dugmeta, okupljenih na jednom box-set izdanju.
Tu prigodu iskoristićemo da se pozabavimo karijerom bez ikakve sumnje najpopularnijeg rock benda na ovim prostorima, benda koji je rock'n'roll kakav većina nas poznaje zapravo i 'uvezao' u Jugoslaviju.

Prije Gorana Bregovića, Željka Bebeka i ostatka ekipe, većina ovdašnjih rokera „skidala“ je pjesme s Radio Luksemburga i prevodila ih na naš jezik, što im je olakšavala činjenica da su strana izdanja u Jugu stizala s pet do šest godina zakašnjenja. Bilo je, istini za volju, i nekoliko autorskih albuma, ponajprije fenomenalni „Naši dani“ Drage Mlinareca i njegove Grupe 220, no scenarij prema kojem će se neki takav sastav po pitanju popularnosti i broja prodanih primjeraka moći mjeriti s narodnjacima ili njihovom „light“ verzijom zvanom zabavna muzika djelovao je kao naučna fantastika.
Brega, čovjek čiji je talent bio usporediv samo s osjećajem za biznis i ambicijom, električnu je gitaru i orgulje donio i u najzabačenije dijelove bivše nam države te na rock'n'roll navukao čak i one kojima imena The Beatles i The Rolling Stones nisu značila baš ništa. Formula je bila jednostavna, preko instrumentalne podloge preslikane od Uriah Heepa, Deep Purplea i sličnih Bebek je pjevao stihove o konjima, selu, bekrijama i drugim temama preuzetim od svojih lakonotnih kolega. Već u vrijeme prvenca „Kad bi bio Bijelo dugme“ postalo je očito da će Bregović karijeru grupe voditi u dva, nerijetko sasvim suprostavljena pravca, svoju kreativnu viziju istovremeno vjerno prateći i prilagođavajući je masovnom tržištu. Zbog toga se, pokraj istinskih klasika poput „Selme“, „Bitange i princeze“ i „Sanjao sam noćas da te nemam“, redovno nalazilo mjesta za infantilne, nevjerojatno stupidne pjesmuljke kao što su „Milovan“, „Hop cup“ i „Slatko li je ljubit tajno“ i nadrealno besmislene stihove tipa „u torbirgirgici nosiš moju sliku diko“ i „kad bi bio bijelo dugme, mala bi se zakopčala u me“.

Upravo iz tog razloga, pojavom novog talasa i punka, Dugme je preko noći postalo grupa dinosaura kojima su se mladi i nabrušeni novinari Poleta ili Džuboksa često izrugivali nazivajući ih imenima poput „veseli Bosanci“ i veličajući nove bendove koji su, umjesto u „nanama“ i „pekarima“, inspiraciju pronalazili u životu na ulicama Zagreba, Ljubljane i Beograda.

Premda im popularnost ni u jednom trenutku karijere nije bila ozblijnije narušena, negdje u to vrijeme započela je kreativna kriza koja se produbljavala svakim sljedećim albumom, posebno nakon dolaska Alena Islamovića. „Doživjeti stotu“ i „Uspavanka za Radmilu M“., posljednje dvije ploče kako na ovom box-setu, tako i s Bebekom za mikrofonom, iz današnje perspektive djeluju kao prilično slabašan pokušaj prilagođavanja trendovima, zbog kojeg su se članovi grupe morali ošišati, obrijati i promijeniti način odijevanja. I tu je bilo sjajnih pjesama („Pristao sam biću sve što hoće“, „Ne plači“), ali je postalo i više nego očito da su se i Bregović i Bebek zasitili Dugmeta, zbog čega se jedan sve više počeo okretati komponovanju za ostale izvođače, a drugi samostalnoj karijeri. Osamdesete su obojici donijele još nekoliko velikih hitova, no kritike o životu na staroj slavi postajale su sve češće i sve glasnije.

Nakon rata, Brega je muzičku tradiciju Balkana uspio „prodati“ svijetu i postati jedini ex-yu muzičar s pravom inostrannom karijerom. Najniža tačka te druge faze njegove karijere svakako su bili povratnički nastupi Dugmeta u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu kada je bend zvučao anemično, bezidejno i, što je najgore, neuvježbano.
Članovi Bijelog dugmeta zaista su živjeli po onoj „sex, drugs & rock'n'roll“ te izgledali i zvučali poput svojih svjetskih kolega. Da se nikad nisu pojavili, veliko je pitanje kada bi i u kolikoj mjeri takva muzika dosegnula značaj i status koji je imala sve do devedesetih. S druge strane, svojim su pastirskim rockom i folk uticajima inspirisali nevjerojatnu količinu grozomornih kopija od kojih dobar dio još i dan-danas iskorištava neukus publike u svakoj od nekadašnjih nam republika.

Нема коментара: