28.05.2013.

John Lydon: "Ja sam kralj punka"

Legendarni John Lydon, nekada frontmen punk ikona Sex Pistols znan kao Johnny Rotten, a sada ponovo pjevač post-punk atrakcije PiL, samo za tportal govori o doslovno svemu i svačemu - povratku, starim danima, internetu, Pistolsima, tračevima, britanskim turistima, slikanju...
Autor: Velimir Grgić/TPortal

Nakon pauze duge čak 20 godina, John Lydon je ponovo okupio PiL, grupu s kojom je nastavio karijeru nakon raspada Sex Pistolsa, a s kojom 12. lipnja dolazi u zagrebačku Tvornicu kulture.

Što možemo očekivati od ove svirke?
- Potpunu iskrenost i vjerojatno najbolji bend koji ste čuli u životu. Ovo garantiram. Svirat ćemo stare i nove pjesme.

Bez obrada Sex Pistolsa, pretpostavljam.
- Ne, za to nema potrebe. Taj dio mog života odavno je završio.
Naravno, ali ne sumnjam da će u publici biti puno klinaca koji bi to htjeli najviše čuti.
- Znam, ali ja ne sviram na vjenčanjima i rođendanima. Nisam tuljan koji zabavlja ljude i ne nastupam na krstarenjima. Uzmeš ono što ti se daje i znaš da će to biti prokleto najbolja stvar koju ćeš ikada čuti! Ono što ja radim dolazi iz srca i duše.

Ne znam jesu li vam javili da ćete dobiti Porin, tzv. 'hrvatski Grammy', za posebno postignuće, svojevrsnu nagradu za životno djelo.
- Da, čuo sam.

Pa... jeste li jako sretni?
- (Gromoglasan smijeh) O, da, i više od toga! Provjerili smo o čemu je riječ i stvar se čini ozbiljnom. Tako da je to lijepo od njih. Hoće li mi promijeniti život? Ne!

Ili ga završiti? Nagrada za životno djelo često se tumači kao spomenik...

- (Smijeh) Mislim da Hrvati nisu toliko cinični kao Britanci.
Možda zato toliko puno britanskih turista dolazi u Hrvatsku? Vidio sam ih barem pedesetak na putu do ovog intervjua.
- Došli su vidjeti koje bi ideje mogli izvući iz vaših nogometnih nereda.
Svi su izgledali trijezni.
- He-he, naravno da nisu pijani, uče! (Smijeh)

Godine 2008. glumili ste u čuvenoj reklami za maslac 'Country Life', a kasnije ste rekli da ste posao prihvatili samo zato da biste mogli ponovo okupiti PiL i sami objaviti novi album...

- I to sam učinio!


Trebalo vam je čak četiri godine da potrošite taj novac?

- Da, izdavačka kuća mi je nametnula takav financijski teret i ograničenja da sam morao raditi sa strane gotovo dvadeset godina. Nisam mogao zarađivati samo od stvaranja glazbe. Ni tada nisam mogao skupiti novac, a onda se pojavila ponuda 'Country Lifea'. Tu reklamu su mi i ponudili zahvaljujući mom radu izvan glazbe, jer snimio sam puno dokumentaraca o prirodi, studije insekata i slične stvari. Njih se to dojmilo, a mene je oduševila ponuda. Jer, bila je to najanarhističnija stvar koja mi se dogodila u životu. Gospodinu Rottenu ponudili su reklamu za maslac! Kužiš? Možete samo zamisliti kakav sam osmijeh imao kada sam dobio ponudu. Prvo sam mislio da se šale, zatim sam se uspaničio, a onda shvatio – bože, ozbiljni su! Dali su mi odriješene ruke. Pristao sam jer, ipak, jedem jako puno maslaca.
Znači, osnovali ste svoju diskografsku kuću...

- Da, napustio sam staru diskografsku kuću nakon otplate duga, osnovao svoju i s ostatkom novca otišao na turneju. Ne govorimo o milijunima, samo o pokojoj tisućici viška.

Nedostaje li vam stara era diskografije?
- Da i ne. Korupcija i njihovi odjeli za računovodstvo mi ne nedostaju, ono što mi nedostaje jest razvoj izvođača za koji su se stari diskografi brinuli. Imali su dobre metode za pomoć novim bendovima. Nažalost, kako su godine prolazile, tu su pomoć pretvorili u diktaturu.
Hoće li internet spasiti glazbu ili...?
- Mislim da internet škodi glazbi. Legalno skidanje glazbe toliko je inferiorno starom sustavu. A što se mene tiče, internet je pretrpan čistim lažima i mišljenjima ljudi koji nisu kvalificirani iznositi ih.
Znači, internet ne škodi samo glazbi, već i drugim stvarima?
- Bojim se da je internet oblik ispiranja mozga, a usto i najgore sredstvo za širenje tračeva koje sam ikada vidio. Stare Irkinje su znale kako ispričati priču, ali internet ih je doslovno prešišao! Na novom albumu imam pjesmu o tračanju. Mislim da je to veliko zlo. Moj život je prilično transparentan. Ne vjerujem u laži i moje namjere su samo dobre. Zato o meni vole govoriti samo laži. To je problem. Ali ne toliko za mene, jer laž će se na kraju raspasti.
PiL ste okupili točno na vrhuncu velikog vala reuniona, kada se čini da je svaki drugi legendarni bend uskrsnuo iz mrtvih.

- To je čista slučajnost. PiL se vratio onda kada sam uspio skupiti novac za to. Definitivno nisam rekao – gle, evo novog trenda, idem mu se pridružiti. (Smijeh)

Čak je i Rod Stewart nedavno objavio novi album...
- (Gromoglasan smijeh) Moram priznati da mi je to promaklo. Moram ti reći, znaš, puno mojih kolega nije uspjelo pobjeći okovima diskografskih kuća, što ih je dovelo do alkohola i droge. Ja nisam jedan od takvih jer ne vjerujem u samosažaljenje. Trebalo mi je gotovo dva desetljeća da pobijedim šitstem, ali uspio sam. Pobijedio sam ga. Sada stojim kao slobodan čovjek i znam koliko je puno rada trebalo za to. Ali nisam zbog toga ogorčen, štoviše, uživao sam u borbi. Tako da kad govorimo o ljudima koji pokušavaju vratiti karijere na pravi put... pa, suosjećam s njima. Razumijem ih. Nisu to samo pohlepni ljudi, to je njihovo životno djelo. A biznismeni ti to mogu oduzeti.

Imate li još uvijek puno neprijatelja u glazbenoj industriji?

- Ne pojedince. Moji neprijatelji su institucije, vlade i religija. I policija, naravno.
I kako napreduje borba protiv njih?
- Trenutno me promatraju sa sumnjom. S obzirom da sam izvan šitstema i da imam svoju izdavačku kuću, nema mogućnosti za nadiranje diktature. To je divan osjećaj. Četrdeset godina sam pokušavao doći do njega, počevši sa Sex Pistolsima, koji su se borili za nezavisnost. Konačno sam uspio. A da mi je sve servirano, ne bi bilo od koristi. Život je učenje lekcija.
Koje ste vi lekcije naučili?
- Svaki dan naučim nešto novo. Sreća i problemi s ljudskim bićima. Čovječanstvo je za mene najveće dostignuće ovog svijeta. Znam da postoje loši ljudi, ali ja se i dalje veselim njihovom postojanju. Jer sve što je loše u čovjeku jest ono na što si i sam sposoban. Ne trebamo tako jako suditi jedni o drugima.
Kad usporedite 'This Is PiL' sa starim materijalom benda, ali i ostalim stvarima na današnjem glazbenom tržištu, kako biste ih usporedili?
- Ne mogu se usporediti. Svi su moji albumi neusporedivi jedan s drugim. Svi su oni dijelovi veće slagalice. Riječ je o procesu koji traje, evoluciji, razvoju. Važno je biti sve bolji, točniji, detaljniji tijekom boravka na ovom planetu.
Reunion, ponovno okupljanje starih bendova ni vama nije stran pojam – prije PiL, to ste već učinili sa Sex Pistolsima.
- Sex Pistols nisu imali glupi reunion, to je bilo od najveće važnosti za nas kao ljudska bića. Toliko je groznih stvari bilo napisano o nama, toliko mržnje protiv nas i tvrdnji o navodnom ratu između nas, da smo odlučili ponovo biti prijatelji. Pa smo se okupili. A kad smo shvatili da nismo prijatelji, razišli smo se. (Smijeh)

Shvatili ste da su svi ipak bili u pravu?
- Da! Ali morali smo to shvatiti sami, iz svog srca. Tako to ide u životu. Da smo nastavili, ne sumnjam da bismo jako dobro zaradili. Ali, žao mi je, ja nisam tip koji radi stvari samo zbog gotovine.
Je li reunion PiL-a onda bliži vašem srcu?
- Ni to nije reunion.

Nego nastavak karijere nakon odmora od 20 godina?
- Nitko od nas nije želio tako dugu pauzu, ali bila je to situacija koja nam je nametnuta. Dvadeset godina su nas pokušavali silovati i konačno smo ih otjerali. To je za mene korporativna diskografija, silovanje. Zato sam ogorčeno odbio ponudu da Sex Pistols prime u The Rock And Roll Hall Of Fame. Iza toga su stajale iste diskografske kuće koje su i Sex Pistols i PiL držale u dugu. Kako bih mogao prihvatiti bilo što od njih? Osim toga, staviti žive ljude u muzej??? Ne bi me dobili ni mrtvog, jer ću svoje tijelo ostaviti za medicinska istraživanja.

Pretpostavljam da organi nisu dovoljno zdravi da biste ih darovali?
- (Smijeh) Vjerojatno nisu. Ali siguran sam u to da bi taj dan u bolnici bilo jako puno studenata. I ja bih volio vidjeti mrtvu rock and roll zvijezdu! Iz medicinskih razloga, naravno.


Je li punk konačno mrtav?
- Nije. Ja sam kralj punka i kažem vam da je sasvim dobro. Izvorna ograničenja šiljate zelene kose i kožnjaka nemaju puno veze s etikom punka, a koja je oduvijek bila – učini ono što možeš, najbolje što možeš i učini to za sebe. DIY – do it yourself. A to znači napredovanje, rast. Ja sam učinio upravo to, napredovao i odrastao. I naučio o oružju svog neprijatelja, više nego ikada. Kad sam bio mlađi, u borbu sam išao s nedovoljno ispoliranim mecima.
Kad danas gledate na stare dane punka, što mislite o njima?

- Fantastičan način za početi učiti kako pisati pjesme. Pjesme koje sam pisao za Sex Pistols bile su glas obespravljenih, PiL je puno više karakterna analiza. Ljudska bića koja su počela promatrati jedna druge. Shvaćati da su greške drugih ujedno i u nama. Stoga je samoanaliza jako važna. Na taj način se rješavamo osuđivanja. Dobro, nekim ljudima treba suditi, zlostavljačima djece i psihopatskim ubojicama. Naravno, njih neću pozvati u svoj dom. Uglavnom, budite suosjećajniji prema ljudskim bićima! Zapamtite – čovjek koji vam stavi napunjeni pištolj u ruku nije vaš prijatelj, nego neprijatelj.

Bi li PiL ikada bio moguć da nije bilo Sex Pistolsa?
- Jedna je stvar vodila drugoj. Nije li to dio životnog putovanja?

Jesu li vas Pistolsi ograničavali?
- Apsolutno. I to sam shvatio dosta rano. Pistolsi su bili vrlo ograničeni u svojim pogledima. Ali da budem pošten prema dečkima, oni su to tako htjeli, jer tako su gledali na svijet. Kroz vrlo strog ritam i strukturu. Ja razmišljam puno dublje i šire od toga. Pravila su za budale. Posebno ako želiš biti kreativan i iskren prema svojim vlastitim mislima, prema svojem srcu i duši. I prema sposobnostima. Za mene, glazbu vodi pisana riječ, jer što sam više čitao i proučavao, to sam više shvaćao da je prvi glazbeni instrument bio ljudski glas.
To je onaj koji vi svirate.
- Da, to je onaj koji ja sviram! (Smijeh) Iako, znam tu i tamo zgrabiti instrument. Na solo albumu 'Psycho's Path' sam skoro sve svirao sam. Sviram, ali ne želim svirati uživo, jer se toliko koncentriram na pjevanje da ga ne želim kontaminirati grandioznim solom na klaviru. Za mene je riječ i oblik komunikacije koji zovemo jezik najvažniji. Puno važniji od klasičnog orkestra.

Legenda kaže da ste posao u Sex Pistolsima dobili zato što ste grozno pjevali.
- To je pojednostavljena verzija. Kao mlad sam išao u katoličku školu, a jedan od načina za izbjeći pjevanje u zboru bio je naučiti kako namjerno loše pjevati. Jer, ako si bio u zboru, to je značilo da ti svećenik ima pristup. A svi znamo što svećenici rade. Sad se o tome govori, ali, vjerujte mi, tada su bili još gori. Jasno? Nakon toga, jedna je stvar vodila drugoj i moje životno iskustvo dovelo me do jasnog izbora za Sex Pistols. Valjda.
Jeste li očekivali da ćete ostaviti tako velik trag na britanskom društvu? Neki vas nazivaju čak i nacionalnim blagom.
- (Gromoglasan smijeh) Kakva uvreda! Uostalom, gdje je novac? Čini se da je blago bezvrijedno. Na britanskoj je televiziji jednom bio popis, rezultat ankete o najvećim britanskim herojima, a ja sam bio između Nelsona i Winstona Churchilla.
Godine 1993. objavili ste autobiografiju 'Rotten: No Irish, No Blacks, No Dogs', koja se uglavnom bavila razdobljem prije osnutka PiL. Planirate li nastavak?
- Ne još, ali u planu je. Ali u dalekoj budućnosti. Imam puno vremena. Imam tek 57 godina. Kad budem imao oko sto, možda ću početi razmišljati o tome da se smirim.

Na naslovnici 'This Is PiL' nalazi se vaša slika. Još uvijek slikate?
- Da. I zauvijek ću slikati. To je jedna od aktivnosti koja me stvarno smiruje. Radio sam sve naslovnice, od Pistolsa naovamo. Možeš slikati sliku riječima i glazbom, ali ako usto imaš još i pravu sliku, to jebeno pomaže!

Crpite li inspiraciju za slike iz istog mjesta iz kojeg i inspiraciju za glazbu?
- Vjerojatno iz mojih omiljenih boja. One su osnovne. Volim zelenu, žutu, crvenu i plavu. Koristim jako malo crne, a bijela je samo pozadina. Ali fantastično je što sve možeš učiniti koristeći samo osnovne boje.

Нема коментара: