31.10.2011.

Noel Gallagher's High Flying Birds: "Noel Gallagher's High Flying Birds"

Ovaj ne osobito šarmantni tip iz bivših Oasisa odlučio je objaviti vlastiti album
Piše: Vava Simcich/Vip.hr

Pa uspjelo mu je ostati, a nisam ništa drugo niti očekivao, na liniji. Nije bilo teško jer cijeli prethodni katalog sastava je njegovih ruku djelo. E, sad valja odmah razvrstati se među one koji su voljeli ili mrzili Oasis. Kako je riječ o briljantnom brit pop rock bendu s fantastičnim pjesmama, ali s vrlo problematičnim arogantnim stavom, naravno da je katkad bilo teško suditi o njihovu radu objektivno. Osim toga, svađe koje su ovostoljetni Abel i Kain proizvodili često su tumačene kao medijski trikovi za podizanje bonus halabuke oko benda, što se na koncu pokazalo stvarnim i velikim ključnim sputavajućim čimbenikom za nastavak karijere. Stoga su se njih dvojica odlučila fajtati na umjetničkom planu umjesto šaketanjem na pozornici. Liam je već realizirao solidan projekt i album, pa smo nestrpljivo očekivali kakav će mu odgovor, jer to je sad samo među njima borba za teren koji su ionako osvojili, uputiti Noel.
Već od uvodne "Everybody's On the Run" jasan je smjer kojim će se album razvijati – raskošna produkcija s fantastičnim gudačima, zborom koji prati melodiju, Noelov čisti glas uz akustičnu gitaru, pjesma u srednjem tempu, lirika ohrabrujuća za sve one koji pomalo gube tlo pod nogama. Zanimljiv odmak od njegova uobičajena zajedljiva tona.



Ipak, u glazbenom smislu, kako je najavljivano, nije se dogodio veliki zaokret, jer, samo za podsjetnik, bilo je takvih napisa koji su upućivali da se Noel zaigrao i jazzom i bogznakakvimsvene stilovima na svom albumu pa su svi malko strepili kamo bi ga to odvelo. Nasludba Njuorlinza, istina, postoji u "Dream On", trombon ili komada više snimljenih da malko podsjete na dixieland, ali nikako ne prevladavajući, pa da slušatelj naivno zaključi kako je tu riječ o, štajaznam, novom Robbieju Robertsonu. Ma jok, velim vam ja. Sve je to britanski potpis s okusom Kinksa i Beatlesa. To se da još čuti konkretnije u, ozbiljno vam to pišem, protestnoj (!) pjesmi "Soldier Boys and Jesus Freaks", socijalne, no ne osobito filozofske i duboke, tematike.

"AKA… what a Life" ima pak elemente house mjuze u sebi, onaj gruv koji se neprestano valja i ne da vam mira, čak vas pogura da si od dnevne sobe napravite čistokrvni dance floor. Totalno kul, kažem vam. I još Noelovi perfektni falseti! A sve se vrti oko klavirskog rifa (koji ful podsjeća na onaj Stonesovski "We Love You", usporedite i recite umišljam li) pa tek u sredini nastupaju sramežljivo i gitare, a na kraju, za prog fanatike, evo melotrona da nas chilla! Vu – hu, vu – hu…

No da, Noel je možda naprasno odlučio odustati tijekom pripreme albuma od najavljene koncepcije drastične različitosti od Oasis zvuka poučen iskustvom Beady Eye koji nije polučio, je l' da, neki efekt u domovini, pa od straha da i on ne izgubi na vlastitom terenu objavljuje ploču bez iznenađenja, ali i bez slabe pjesme, mora se reći. Pa ako je ispalo da Liamu njegov novi bend predstavlja tek terapiju od ex sastava više negoli nešto što obećava budućnost, za Noela nema straha. Dakako, vjerujem da će vremenom i on se odvažiti učiniti korak hrabrije naprijed u neki eksperiment, kantautorsku eskapadu tipa Royja Harpera, no zasad je očito želio ostati na području kojeg pozna i od kojeg očekuje stanoviti feedback za vlastiti trud, ukratko - ziheraštvo od kojeg ne boli glava, ali nije odviše izazovno, da…

Нема коментара: