28.10.2011.

Azra: "Ravno do dna" - trideset godina kasnije

Postoje milijuni koncertnih albuma i postoji „Ravno do dna“. Postoje nebrojeni bitni i veliki koncerti u kolektivnom sjećanju i postoji sedam rekordnih dana rasprodanog Kulušića. Postoje rokeri, buntovnici, poželjni i subverzivni, melankolični i bijesni, i postoji Branimir Štulić. Pjesnik i bitnik. Barem je tada bio, prije negoli je postao opsesivni sakupljač balkanskog narodnog blaga, bizarna varijanta Ljube Stipišića. Tada, 21. listopada 1981., prije točno trideset godina, na analognu traku snimljeno je preko 120 minuta grčevite borbe jednog čovjeka protiv sistema, protiv samoga sebe, protiv struje. Azra u ranim danima, na vrhuncu uzleta, s visokom podignutom šakom

Piše: Marko Podrug



Ravno do dna treći je album rock sastava Azra, snimljen uživo 21. 10. 1981. godine na koncertu u zagrebačkom klubu Kulušić, a objavljen kao trostruki album u trećem mesecu 1982. godine od izdavačke kuće Jugoton. (Wikipedia)

Jedan je beogradski novinar u to vrijeme opisao vlastitu idealnu smrt: Harleyjem sa 200 na sat u stablo, s Marlborom u ustima i Azrom u ušima. Takav je valjda bio krajnji efekt Azrinih koncerata prije tri desetljeća. Ekstreman, baš poput Johnnyja. Uvijek do kraja, uvijek između krajnosti.

Trostruki koncertni album „Ravno do dna“ po mnogočemu na ovim prostorima nikada nije nadmašen, a kako godine prolaze, teško da će i biti. Evo zašto…

Znoj umjesto demonstracije sile. Poznajete li neki hrvatski bend kojemu je predloženo da snimi live album u Domu sportova, a oni se na kraju ipak odluče za klub kapaciteta 900 ljudi? Nepoznato je koliko je Štulić vagao odluku u glavi, no znoj, gužva i neposredan kontakt s publikom bilo je jedino što je tada poznavao i u čemu je najbolje funkcionirao. U Dom sportova je s kamerama i reportažnim kolima ušao nekoliko godina kasnije; „Ravno do dna“ i „Zadovoljština“ – dva potpuno različita svijeta, koncertni blietzkrieg i labuđi pjev. Kulušić se počeo puniti 19. listopada, trebalo je trajati pet dana za redom, a naknadno su dodana još dva koncerta, pa je na kraju rekordan sedmodnevni maraton vidjelo oko sedam tisuća ljudi. Sasvim solidno popunjena velika dvorana Doma sportova, koja je, srećom, ipak ostala zjapiti prazna.

Bez predaha. Tekovine tehnološkog razvoja, financijskog nazatka i sveopće ignorancije dovele su do toga da je danas gotovo nezamislivo da se na tržištu pojavi nekakav trostruki album, osim pojedinih box-set izdanja namijenjenih isključivo kolekcionarima. Azrin koncert trebao je biti dvostruki, tako su barem očekivale glavešine Jugotona i tehničari u reportažnim kolima parkiranim ispred Hrvojeve 6. Ali gdje napraviti rez? Johnny, Leiner i Hrnjak nisu stajali, koncerte su odvozili u jednom dahu, selekcija odabranih naslova nije dolazila u obzir. Snimljena su dva koncerta, 19. i 21. listopada, izbor je pao na ovaj drugi – trosktruki album, 44 pjesme, 122 minute sirove energije, tri namjerno ostavljene greškice, publika koja ne želi otići. A sve samo godinu i pol dana nakon Azrinog prvijenca. D

Album u albumu. Štulića su mučile muze, nisu mu dale mira. Njegova hiperprodukcija vjerojatno nije zabilježena ni u svjetskim razmjerima: prva četiri albuma na ukupno osam vinila, s tim da je u kasnijim fazama i dalje posezao za svojim škrabotinama iz ranih osamdesetih. Zato je, da ne dosađuje previše Siniši Škarici, imao plan. Na „Ravno do dna“ je uvrstio čak 14 novih pjesama, koje su tada u Kulušiću prvi put izvedene. Evo ih: „Ravno do dna“, „Đoni budi dobar“, „Rođen da budem šonjo“, „Visoko iznad vlakova“, „Plavo – smeđe“, „Reket Roll iz šume Striborove“, „Vrata podzemnih voda“, „Svjetska lada“, „Sestra Lovel 1984“, „Ne želim ništa loše da ti uradim“, „Prokleto ljut“, „Sjaj u kosi“, „Ostavi me nasamo“ i „Nedjeljni komentar“. Cijeli jedan album, i to kakav. Naslovna pjesma, zatim „Lada“, „Šonjo“ i „Komentar“ neke su od najsnažnijih poklika koji su ikada odjeknuli ovdašnjim novim valom.

Radni logor. Boris Leiner tvrdi da je nakon svakog koncerta cijedio tenisice, a Mišo Hrnjak misli da bi sve mogao ponoviti i danas, ali s nekoliko pauza za pišanje. Johnny je nametnuo udarnički ritam, probe su bile poput nogometnog treninga, kašnjenje je bilo zabranjeno, sviralo se satima, svakodnevno. Azra poput radnog logora; red, rad i disciplina pod strogim okom narogušenog šefa. Greške nije smjelo biti, stoga bi bilo zanimljivo čuti što je rekao samom sebi kad je na snimci čuo da je zaboravio jedan stih na „Užas je moja furka“. Nije bitno, Azra je prije trideset godina u Kulušiću djelovala kao superbrzi vlak kojega je mogao zaustaviti samo prazan rezervoar. Ili zid.

Sve ili ništa. „Nedjeljni komentar“ pomutio je zadovoljstvo odrađenog posla. Iako su prst mogli uprijeti u još stotine drugih stihova s albuma, dežurnim cenzorima zasmetala je pjesma koja je od prve udarala u glavu: „Čitam nedjeljni komentar koji jasno kaže: tko ne misli ovako taj kleveće i laže. Ljudi bez kalibra i bez ideje ufuravaju nam istine crno-bijele…“ Johnny je bio svjestan da je Jugotonova zlatna koka i da može postaviti ultimatum potrčcima koje je navodno slao Stipe Šuvar: ili sve ili ništa. Išlo je sve, uz kompromisnu fus-notu „lokalnim bogovima“, kao što su nekoliko mjeseci ranije „Kurvini sinovi“ bili posvećeni „imperijalizmu i hegemoniji“. „Nedjeljni komentar“ samo je jedan od Johnnyjevih uglazbljenih nepoćudnih političkih osvrta koji bi jednakom istinitošću funkcionirao i u desetljećima koja su uslijedila.

Snaga. Bez imalo pretjerivanja, s malom dozom patetike i daškom nostalgije, s tridesetogodišnjim pogledom unazad, „Ravno do dna“ i dalje zvuči nadrealno, nestvarno, subverzivno, revolucionarno, svježe i snažno. Album je to koji nezaustavljivo nosi, mijenja živote, odgaja, stvara stavove. Bolno romantičan i bijesan. Nije stoga ni čudno što su ga HDZ-ovci u osvit demokracije slali potencijalnim sponzorima među dijasporom u Australiji kako bi ih uvjerili da se nacionalna svijest u Hrvatskoj budi. Za razliku od njih, ovo kolosalno koncertno ostvarenje preživjet će i još koju stotinu godina, HDZ ne bi trebao ni ove izbore.

Нема коментара: