09.06.2009.

Iggy Pop - Preliminaires (Virgin - Dallas)

O Iggyju kao najrazjarenijoj zvijeri rock'n'rolla znamo sve, još otkako su The Stooges koncem 60-ih destruirali rock'n'roll i na toj razvalini inicirali punk eksploziju, no kakav je Iggy osobno?
Aleksandar Dragaš

Iggyjeva autodestrukcija koju su do krajnjih granica doveli pokojni G.G. Allin i pokojni Satan Panonski toliko je poznata da o njoj više nema potrebe ni pisati, a i manje je bitna od glazbenog naslijeđa The Stoogesa. Manje je poznato, a i za ovu priču daleko bitnije, kakav je Iggy privatno. Dakle, James Osterberg nekoć je bio najinteligentnije dijete u razredu, a i danas mnogo čita, zadivljujuće je elokventan i smiren sugovornik, a njegov glas topao i ugodan. Dakle, James Osterberg uglavnom je nešto posve suprotno od Iggyja Popa.

Na gotovo svakom solističkom albumu našla se i pokoja balada ili smirenija pjesma iz koje je bilo jasno da je Iggy, a to vrijedi i za Johnnyja Ramonea kao još jednu ikonu punka, mogao biti evergreen-crooner ili se okušati u raznim drugim glazbenim stilovima. Usto, nakon nedavne smrti Rona Shetona, The Stooges doista više nemaju smisla, a i sa 62 godine na još uvijek impozantnom torzu punom ožiljaka iz nekih starih bitaka, Iggy bi se mogao okrenuti “širenju područja borbe”.

I tako smo napokon došli do nihilistički raspoloženog francuskog pisca Michela Houellebecqa čiji je roman, ali ne “Širenje područja borbe” nego “Mogućnost otoka”, Iggy naveo kao glavnu inspiraciju za svoj novi album “Preliminaires”. Zatvoren u svoju vikendicu na Floridi, Iggy se uz Houllebecqea okrenuo francuskim šansonama i Edith Piaf, New Orleans jazzu i Louisu Armstrongu, bossanovi i Jobimu, nešto starih ploča Toma Waitsa i Sergea Gainsbourga te iz svega navedenoga zamiješao kontemplativan, pesimističan i mračan album na rubu jazza, šansone i electro-popa.

Obrada “Les Feuilles Mortes” (Edith Piaf) s orguljama u prvom planu, slično postavljen prepjev Jobimove “How Insensitive”, piano-balada “I Want To Go To The Beach”, caveovski mračna “Spanish Coast”, “Je Sais Que Te Sais” koja kao da je sišla s “The Idiota”, waitsovsko-armstrongovski karneval “King Of The Dogs”, electro-pop “Party Time”, acoustic-blues “He's Dead/She's Alive” i “Nice To Be Dead” kao nihilistični antipod hitova s Iggyjeovg albuma “Party” tvore interesantan album kojim si je Iggy otvorio niz mogućnosti za finalni dio karijere.

Zanimljivo, Houellebecq je nekoć svirao u rock bendu i baš bi bilo zanimljivo saznati je li Iggy na njegov literarni nihilizam utjecao nihilizmom Stoogesa kao što je sada Iggy pod dojmom Houllebecqova romana “Mogućnost otoka” snimio jedan od najzanimljivijih albuma u karijeri.

Нема коментара: