Miroslav Tadić: "Mirina" (ili po kandži se lav poznaje) (video)

Sretni su studenti kojima je on profesor! Imaju stvarno priliku nešto naučiti, jer komuniciraju s jednim od ponajboljih gitarista svijeta. S jednim od onih koji se nastavljaju na niz virtuoznih promicatelja akustične gitare u prošlom stoljeću, od Andrésa Segovije do Paca de Lucije

Autor: Ratko Matić/SoundGuardian

Miroslav Tadić kao da ima dva usporedna života: onaj nastavnički, edukativni u (za nas) dalekom Los Angelesu i scenski, poput pop ili rock zvijezde. U ovom drugom životu za njega nema granica, niti državnih, niti kulturnih, niti glazbenih. Domovina mu je čitav svijet, a prijatelji i suradnici svi ljudi dobre volje i, pogotovo, ljubitelji lijepe glazbe. Mi ga poznajemo najviše iz dugogodišnjeg prijateljstva i suradnje s Vlatkom Stefanovskim, još s kraja prošloga stoljeća, te posljednjih godina s Radom Šerbedžijom ali njegovi prijatelji i suradnici razasuti su čitavim svijetom, kao i glazbeni stilovi, žanrovi i tradicije kojima se bavi i kojima je ovladao. Djeluje poput apatrida ili bolje, da sad izmislim novu riječ, panpatrida. Domovina mu je čitav svijet, odnosno vrlo brzo postane ono mjesto na kojem se trenutno nalazi. Ostajemo zadivljeni njegovim talentom za pronicanje u svaku glazbenu kulturu i tradiciju s kojom dođe u doticaj na svojim lutanjima svijetom. Ima zapanjujuću moć asimilacije, ili mnogo bolje rečeno, adaptacije sredini u kojoj se nalazi, jer pritom se ne odrekne ničeg i ne izgubi ništa s čim je došao, već ostane svoj, specifičan i prepoznatljiv Miroslav Tadić. Kako putuje svijetom, on samo taloži sloj po sloj novog znanja, spoznaje i stečenih vještina i iz svega toga stvara nove osebujne kombinacije tonova, skladbe ili bar, u slučaju kad interpretira već postojeću glazbu, raskošne aranžmane.

Ipak, nije teško prepoznati odakle potječe taj svesvjetski čovjek. Čak i da ga ne odaje ime (a nije se, što je čest slučaj, sakrio iza nekog "univerzalnijeg" pseudonima), odala bi ga vještina, ljubav, zanos i strast koja izbija iz njega kad "se uhvati" s glazbom slavenskoga dijela Balkana. Jer još se izvan slavenskoga Balkana nije rodio takav glazbenik kojemu se ne bi "saplitali" prsti na tim ritmovima i koji bi pogodio puni osjećaj pri interpretaciji te bogate glazbene baštine, toliko raznolike na tako malom prostoru.

Na više od dvadeset do sada objavljenih glazbenih albuma Miroslava Tadića nailazimo na mnogo glazbe koja potječe s tog slavenskog juga, ali jedno područje do sada nije bilo obuhvaćeno. Možda zato jer ga je htio zadržati samo za sebe, da za njega ne sazna previše ljudi, da ostane njegova mala intima u koju se može zavući kad pobjegne od bučnog svijeta i, kako je rekao, od 17 milijuna automobila Los Angelesa. Radi se o dalmatinskoj pjesmi.

Već petnaestak godina, otkada je počeo češće javno nastupati na ovim prostorima, kad traži predah od Los Angelesa i "ostatka svijeta" s kojim je vezan poslom i nastupima, Miroslav Tadić dolazi na odmor i ljetovanje na otočić Prvić pored Šibenika, na kojemu nema više od kilometra ceste, pa zato i nijednog automobila. No, ne služi mu Prvić samo za odmor, već i za pripremu koncerata i za vježbanje. Dakle, od gitare se niti tada ne rastaje. I kako se onda ne bi dogodilo da, uz crno vino, s mještanima s kojima se već sprijateljio, ponekad ne zasvira i zapjeva pjesmu toga podneblja? I tako, malo - pomalo, nastao je i album skladbi koje je često tamo svirao za svoju dušu i duše domorodaca. No, kako je Tadić izjavio u jednom nedavnom intervjuu, prvotna ideja nije mu bila da objavi album. Napravio je neke snimke za prijatelje koje im je poslao zimi da slušaju dok se ne vrati preko ljeta jer su mu se žalili "da je zima, da puše bura i da im je dosadno, da im treba glazbe". To su snimke koje su nastajale polako, od 2007. do danas, u Los Angelesu, ali su skladbe odabrane, uobličene i aranžirane prije toga, baš na Prviću, u kontaktu s izvornom Dalmacijom. Kako je namjena tih snimki bila da ih slušaju samo njegovi prijatelji na Prviću, u istom obliku kako su ih slušali ljeti dok je Tadić bio s njima, dok je "neobavezno" "prebirao" po žicama, onako "za relaksaciju", zvuk je "vrlo intiman", kao da je upućen samo jednom slušatelju, "nešto što se daje iz ruke u ruku", kako je rekao Tadić, pa nije niti osmišljeno da bude "kao nešto virtuozno".

Te su snimke Prvićani slušali zimi u jednoj od najstarijih kuća u Šepurinama koju su preuredili u galeriju, muzej i konobu, gdje se skupljaju i druže i gdje preko ljeta Tadić vježba i svira za njih i za sebe, a onda su to svi htjeli imati i kod kuće pa su nagovorili glazbenika da tu zbirku snimki pretvori u "službeni" album.

Album je objavljen prije dva i po mjeseca, 12. lipnja 2013. i na njemu je sakupljeno dvanaest instrumentalnih skladbi, mahom iz dalmatinskog podneblja ili tog ugođaja, odsviranih na dvije gitare: na flamenco i na bariton gitari. Obrađeno je pet skladbi Arsena Dedića, po jedna Petra Graše i Zdenka Runjića, tri su obrade narodnih napjeva, od kojih iz "koncepcije" iskače jedna makedonska, a tu su još dvije koje su također "izmakle" temi (koju doduše nitko nije niti zadao), naime jedna tadićevski "univerzalna", jedina autorska na albumu, te, zanimljivo, jedna novovalna (!), "Ona se budi" grupe "Šarlo akrobata". Što je autora navelo da baš tom pjesmom "zaokruži" cjelinu, ostaje mi zagonetka dok ga jednom (opet) ne sretnem pa ga u intervjuu (nadam se za ovaj portal) to priupitam. (Već zamišljam kako će mi na pitanje "zašto se ova pjesma našla na albumu" možda odgovoriti uz smijeh: "Zato da me ljudi poput tebe to mogu pitati!")

Album se zove "Mirina" i u prvi mah, prije nego sam počeo "izučavati" pozadinu nastanka ovoga albuma, pomislio sam da je to posvojni pridjev nastao od autorova imena: Miroslav, to jest Miro, pa je jedinu izvorno svoju skladbu na albumu po sebi nazvao "Mirina", a po njoj onda i čitav album. Ali nije tako, pa mi onda ostaje za kraj ovoga članka bar dobra igra riječi. Mirina, naime, označava staru kamenu kuću, kuću bez krova, ruševinu. Ali ne zove se album zbog toga "Mirina". Nego, tako se zove ona "konoba-muzej-atelier", koja je prije uređenja bila "mirina" i oko koje se na Prviću "vrti" život Tadića i njegovih domaćina, a gdje su skladbe nastale i zbog čega su i nastale. Prozor jedne "mirine" kroz guste grane bez lišća, dakle pogled na "mirinu" zimi krasi i omot ovoga albuma. Uz album dobivamo i knjižicu s fotografijama prozora kamenih kuća (pretpostavljam) Prvića, kroz koju se proteže recenzija Aleksandra Dragaša. Njega je autor počastio prije svih nas da presluša album još prije objavljivanja i o njemu nešto kaže prije ikoga. Zato mi nije lako poslije toga pisati recenziju a da nešto "ne prepišem", tim više što se slažem s Dragaševim gledanjem na "fenomen" i autora i ovoga glazbenog uratka.

Dakle, autor je sam rekao: "ništa virtuozno". Da, to je "samo" prebiranje po zvonkim žicama gitara toploga zvuka, pogotovo bariton gitare, pa bismo našli još ponekog glazbenika koji bi to mogao izvesti, tim više što Tadić nije ljestvicu "tehnike" i "virtuoznosti" postavio visoko. Niti "gimnasticira", niti nam "pokazuje nabildane mišiće", niti dok svira ne trese mahnito glavom dovodeći se u opasnost da sam sebi nanese potres mozga. No, reći ću nešto što je u jednom sasvim drugom kontekstu davno navodno rečeno za jedan uradak fizičara, matematičara i filozofa Isaaca Newtona, ali pristaje mi sada na ovom mjestu zbog noktiju koje njeguju gitaristi Tadićeve "vrste", kao "prirodne" trzalice: "Po kandži se lav poznaje!" Da, dok slušam tu "mirnu" Tadićevu svirku, koju bi mogli izvesti i "mnogi drugi", pomišljam: ipak se bitno razlikuje vožnja 100 na sat u automobilu koji može juriti i 200 na sat, od vožnje u automobilu kojem je to krajnji domet.

Svojom "brojnošću" albumom dominiraju skladbe Arsena Dedića. No, od pet obrađenih Arsenovih skladbi samo je jedna "općepoznata", "Odlazak", na stihove Tina Ujevića, ali riječi sada nisu bitne, jer ih nema. Kad nismo "napadnuti" očitim hitovima, možemo bolje otkrivati skrivenu, nježnu ljepotu manje "potrošenih" pjesama, uz pomoć Tadićeve suptilne interpretacije. Egzotično zvuči "Ona se budi" "Šarla akrobate" za koju ne znam tko bi je mogao predvidjeti na ovome albumu i u čemu je tajna njenog odabira, a "ugnježđenje" jedne narodne makedonske skladbe usred niza Arsenovih pjesama pokazuje kako je Tadić "morao" uvrstiti jednu skladbu iz svog omiljenog glazbenog podneblja. Još kad tome pribrojimo središnju i naslovnu pjesmu čitavoga albuma, "Mirina" koja bi, da je ovo long play ploča, zauzela mjesto broj jedan na B strani, pa bi svaka strana trajala po 23 minute, onda nam je jasno koji je tip pjesama Tadiću ipak za dlaku "ravnopravniji od drugih". Naime, kako je to njegova vlastita, autorska pjesma, mogao je birati kakvog će tipa biti. I odabrao je da bude "rasna", uzbudljiva, napeta, strasna pjesma, rokerski žestoka i ritmična, s "okusom" Makedonije na kojoj se "usudio" demonstrirati "malo više" svoje virtuoznosti, a mi, dok je slušamo, samo čekamo kad će "iza ugla" uskočiti s drugom gitarom (ili prvom, tko će znati tko je od njih kada koja gitara) Vlatko Stefanovski pa da počne čuveno "beskonačno" "nadmetanje", vesela igra među njima koju može prekinuti samo publika pljeskom još duljim od njihovih bravura.

Ovoga puta, međutim, Miroslav Tadić je na albumu sam samcat. Tko zna s kim će se udružiti već sljedeći put i s kakvim pjesmama, stilovima, žanrovima i tehnikama će se uhvatiti u koštac. Kod njega je sve moguće, sve je raznoliko, sve se stalno mijenja. Za njega "stalna na tom svijetu samo gitara jest".

Dakle, "zbirka" skladbi "Mirina" Miroslava Tadića ni u kom slučaju nije "mirina" (ruševina). Ali da je autentično i prepoznatljivo "Mirina" (dakle od Mire), nema spora. Kad čujemo zvuk koji proizvode ti prsti i ti nokti po žicama gitare, ostaje zaključak: po kandži se lav poznaje.

Osobna karta albumaIzvođač                 Miroslav Tadić
Naziv albuma     Mirina
Izdavač                 Croatia Records
Produkcija           Miroslav Tadić
Datum objave   12.6.2013.
Snimano            
2007., 2008., 2012. i 2013.
"Little Room Studio" Los Angeles, California
Posebna napomena       Standardno izdanje s jednim diskom

Popis pjesama Dida moj (Arsen Dedić)
Mala pjesma (Arsen Dedić)
Sanok sedam Treno (trad.)
Večeras (Arsen Dedić)
Ana je Ana (Arsen Dedić)
Odlazak (Arsen Dedić)
Mirina (Miroslav Tadić)
Vrime božje (Petar Grašo)
Picaferaj (Zdenko Runjić)
Majko igla i bičvica (trad.)
Zaspalo je siroče (trad.)
Ona se budi ("Šarlo akrobata")