06.09.2013.

Dubravko Ivaniš: »Walt« je opsesivno kompulzivna ljubavna ploča

Lako je kopati po općim mjestima društveno političke ozonije, teže je kopati po svojoj intimi. Znate onu, ako ovo mogu uraditi samom sebi što tek mogu napraviti drugima!?
Autor: Davor Mandić/Novi List

Dubravko Ivaniš nije više Ripper, sad je Daddy. Alfa mužjak ustupio je mjesto tati. Da je to samo intimna činjenica jednog umjetnika, ne bi bila relevantna, no u slučaju Rippera/Daddyja to se itekako osjeti na novom albumu Pips, Chips & Videoclipsa »Walt«. Glazbena kritika hvali album za razliku od prošlog, »Pjesme za gladijatore«, koji je smatrala prehermetičnim.

Daddy je ovdje zaronio u sebe i zajedno s bendom napravio ploču kojom će konkurirati kako za nagrade tako i za mjesto na tronu top rock benda u Hrvatskoj.

S Ivanišem razgovaramo o novom albumu, ali i sceni i funkcioniranju Pipsa na njoj već više od 20 godina.

Kako ide recepcija albuma? Kritičari su ga uglavnom hvalili, mnogi ga prozivajući i albumom godine, najboljim albumom Pipsa..., ali kako ga prihvaća publika na koncertima?
 – Bez ikakve dileme, ovo je naš najbolje prihvaćeni uradak još od »Boga«. To je činjenica i koliko god to bilo milozvučno za autorsku taštinu, nisam fasciniran. Svaki sam album radio s punim srcem, do jaja. Nekad, slučajno ili ne, kruh padne i na onu stranu gdje nije namazana pašteta, pa i mi dobijemo poneku pusicu.

Koliko je na koncertima zastupljen novi materijal?
Mi smo već duže vrijeme, i prije službenog izlaska Walta, u repertoar uključili četiri-pet pjesama. »Htio bi da me voliš«, primjerice, sviramo preko godinu dana. Kako je album izašao u rubnom tajmingu za biznis, zadnjeg dana svibnja, ne očekujem njegov puni koncertni feedback prije jeseni. Jednostavno nisu se u sezoni kiselih krastavaca niti stigli niti mogli izvrtiti singlovi, tako da očekujem da prava koncertna sezona Walta bude sljedeće godine.

Čini se da ste na ovom albumu zagledali malo dublje u svoju intimu, a ljubav i njene izvedenice najspominjanije su riječi u tekstovima. Je li se to Ripper/Daddy smekšao?
Dobro primjećujete, ovo je, u svojoj nutrini opsesivno-kompulzivna ljubavna ploča. Ne bih se složio da o tome može pričati mekan tip. Lako je kopati po općim mjestima društveno političke ozonije, malčice je uvijek teže kopati po svojoj intimi. Znate onu, ako ovo mogu uraditi samom sebi što sam tek u stanju napraviti drugima!?

Balada »Htio bih da me voliš«, uz Gonzov videospot s maestralnim Matijom Ferlinom, tu kao da stoji na vrhu. Čežnja se može rezati nožem. Je li izbor ove pjesme za singl značio da ste znali da imate hit?
Kategorija hita je prilično obezvrijeđena u današnjoj industriji. Za pjesmu je bitno da je ljudi proživljavaju, da ih se tiče, da utječe na slušatelja, da ga biljeguje. »Htio bi da me voliš« monstruozni je manipulator i ne znam kako mi je uspjelo napisati je, odnosno kako mi ju je uspjelo ukrotiti.

Manipulacije i spinovi

Čiji je izbor bio Matija?
 – Gonzo me nazvao i rekao »Okej, bit će ti u spotu tvoj ljubljeni Ferlin, ali ne Mauro nego Matija! Nadam se da ti je to u redu.« Matija je već niz puta radio s nama i u situaciji gdje osobno ne želim participirati bio sam apsolutno siguran da njih dvojica ne mogu fulati. Nisam ni trenutka nazočio snimanju, oni su se solo zajebavali po gradu dok je Matija uništavao Gonzinu jaknu (smijeh). Matija se razvio u vrhuskog plesača performera. Lako prenosi emociju, sugestivan je. Fora je, na snimanju uopće nije htio slušati pjesmu, dakle radio je »na gluho«. Inače, vezano uz spot, pogledajte film s Tomom Hardyjem u naslovnoj ulozi, »Stuart: Life Backwards« ako do sada niste. Isto tako, bilo bi dobro pogledati neku Matijinu predstavu, to je stvarno vrh.

No bez obzira na ljubav i čežnju koji kapaju s albuma, ne može se pobjeći od konteksta u kojem se živi, a ponajmanje bi to mogli Pipsi. Suptilno angažirana »Mogu ti reć« kao da je pogodila ono oko čega se nacija podijelila u kontekstu inicijative »U ime obitelji« i famoznog zahtjeva za izmjenu Ustava. Do kad će nam smetati pederi i lezbe?
Pjesmu sam u početku pisao frendu koji mi se nije javljao šest mjeseci. Dakle i ta je pjesma ljubavna (smijeh)! Kad malo bolje promislim, mi muški hetero mužjaci u svojim ultra alfa mužjačkim ufurima, od nogometa do pijanog bauljanja, zasigurno imamo znamenite homoseksualne konotacije (smijeh). Zato, kako nisam htio biti patetičan, vrlo brzo sam prešao granicu i baš sam uživao u tome. Stoga, da je riječ »hulahop« neka kojom mogu lirski subjekt efikasno uputiti na to koliko mi je žao što se ne družimo, ja bih mu u tom slučaju poručio da je jedan obični »hulahop«. Mislio sam da ću više najebat zbog teksta jer je na površini maksimalno politički nekorektan, ali s druge strane, ja nisam rđav momak, potpuno mi je nebitno tko je što, tako sam odgajan. Problematika koju spominjete čitav je niz manipulacija i spinova u koje mi je nepotrebno zadirati i ovaj song nema veze s time.

Trebalo vam je gotovo šest godina nakon »Pjesama za gladijatore« da objavite novi album. Jeste li se morali pregrupirati, osobno i preokupacijski, obzirom na ne baš sjajan prijem vašeg sada pretposljednjeg albuma? Ili je razlog nešto drugo?
- Komponiranjem se bavim svakodnevno, ali s godinama nivo i moć fascinacije kako sobom tako i drugima sve mi je manja. Prevedeno, najvećim dijelom bacam što napravim i treba mi puno vremena da pričekam i porodim songove koji su mi stvarno dobri, s kojima sam zadovoljan i smatram da nose zrno vječnosti u sebi. Iza mene ostaju pjesme, a što se i kako u međuvremenu odvijalo potpuno je irelevantno.

Fizički trag

Dvadeset godina ste na sceni. Široko je pitanje, ali kako ocjenjujete stanje na njoj u kontekstu vremena u kojem joj pripadate? Je li internet ubio priču ili je samo natjerao glazbenike, industriju i »industriju« da pronađu načine kako opstati i nedajbože prosperirati?
Globalno, pop muzika je sveprisutna, lako dostupna i nebitna potrošna roba. Zvuči oksimoronično, ali ima logike. Sve što možeš imati kad poželiš i besplatno nema neku trajnu intimnu vrijednost za vlasnika. Svi mi smo mala kapitalistička glupandrija, ne cijenimo druge, pa tako niti sebe. Usustavljeni u bezvrijedne licemjerne moralne vertikale kopnimo svakodnevno. Zato sam napravio vrlo limitiranu nakladu knjige/CD-a, koja već sada na tržištu, kad je naklada očekivano rasprodana, dostiže trostruku vrijednost od nominalne. U digitalnim vremenima velika je satisfakcija našim (još uvijek) analognim umovima ostavljati fizičke, materijalne tragove.

Koliko Pipsi imaju mira u stvaranju, s obzirom na mnogima zavidnu situaciju imanja mecene? Je li to ponekad i uteg? I kako to uopće funkcionira?
Nemamo mi nikakvog mecenu. Povijest umjetnosti je povijest mecenarenja, ali u našem slučaju ne postoji takav tip odnosa, koliko se god medijski krivotvorilo. Imamo svoju diskografsku kuću, radimo samo za sebe, sebi i za svoj račun. Osim mene, baš svi dječaci imaju još barem po dva benda da mogu normalno egzistirati. Tako to funkcionira. Postoje ugravirane medijsko-diskografske šeme, dealovi i raznorazne »ja tebi ti meni« perverzije, u kojima mi, očigledno je, ne participiramo. Takav naš odabir nije nimalo komforan, ali zato mirno spavam. I ono što mi je daleko najbitnije, sve moje pjesme su lege artis zaštićene kao moje, nitko me diskografski ne može navlačiti, zavlačiti i krasti.

S obzirom na to da ste trenutno u fazi promocije albuma, gdje vas se u narednom periodu može gledati/slušati na koncertima?
Sviramo Špancirfest, Vukovar film festival, u Zaprešiću neki festival, »Kocku« u Splitu... Početkom studenoga u zagrebačkoj Tvornici kulture sviramo Walt promo gig i, kad već pričamo za vaše novine, siguran sam da će dosta ljudi doći iz Rijeke jer kod vas, a zaista ne znam zašto je tome tako, nismo napravili gig godinama.

Нема коментара: