10.08.2013.

Gozba: Džoniju je očito - dosadno (recenzija)

Prošlo je više od dvadeset godina otkako je karizmatični frontmen “Azre” poručio - bilo je to, dakle, prije krvavog raspada ondašnje države! - “nemam više ni s kim ni protiv koga”. Time je na neki način unaprijed dao odgovor i na kasnija pitanja - koju će stranu izabrati. Naravno, odabrao je neku svoju stranu, ostavši u dobrovoljnom nizozemskom azilu, distanciran od publike za koju je, zbog razvoja događaja na ovim prostorima početkom devedesetih, znao kazati kako uglavnom “ništa nije shvatila” iz njegovih pjesama
Autor: Hrvoje Prnjak/Slobodna Dalmacija

Nema tu neke velike gozbe...
 
U međuvremenu je ipak snimio nekoliko albuma (“Sevdah za Paulu Horvat” 1991., “Anale” 1995., dok je posljednji s novim pjesmama bio “Blasé” iz 1997.), a posljednjih godina je počeo s redovitim objavljivanjem desetaka snimaka iz kućne radinosti na YouTube kanalu. U Beogradu mu je krajem 2010. objavljeno i njegovo četrnaestoknjižje (koje se moglo kupiti samo kao komplet), dakle, 14 knjiga prepjeva i prijevoda klasične književnosti, uz biografiju u stihovima (na promociji se nije pojavio!), zbog čega je upravo na sudu, budući da je, kako sam kaže, prevaren u financijskom dijelu priče.
Što zbog iskrene nostalgije, što zbog potrebe za vlastitom promocijom, zvali su ga nebrojeno puta da nastupi i u Srbiji i u Hrvatskoj, nudili intervencije kod predsjednika Srbije i Hrvatske, kao i putovnice i pasoše. Nije htio ni čuti. Mediji su svako toliko organizirali prave male potjere za njim, kucali mu na vrata u Utrechtu, snimali ga kroz prozor prizemnice u kojoj živi još tamo od sredine osamdesetih...

Nikad nije potvrđeno, no pouzdana je informacija da ga je SDP prije nekoliko godina kontaktirao ne bi li ga privolio na nastup u predizborne svrhe. Cijena navodno nije bila problem, pristanak naposljetku jest. I onda je prije nekih tjedan dana iz vedra neba stigla vijest: Branimir Džoni Štulić je na YouTubeu objavio novi album, pod nazivom “Gozba”!

U tih nešto više od 48 minuta nema baš previše gozbe, iako ima dovoljno elemenata koji podsjećaju zašto smo voljeli Džonija i sve ove godine, kad je nudio tek produkcijski nimalo savršene obrade narodne glazbe s područja države na kojoj je odrastao, kao i covere pop-rock klasika po njegovu izboru, koji su u nekim slučajevima dobili novu “patinu” i dodatnu emocionalnu vrijednost, dok su neke obrade zazvučale upravo karikaturalno i gotovo neslušljivo.

Zapravo, 15 pjesama na “Gozbi” razlikuje se od većine koje je gotovo u tjednom ritmu zadnjih godina objavljivao na internetu samo po mrvicu dotjeranijoj produkciji, pa se tako uz akustičnu gitaru redovito pojavljuje i električna gitara kojom razrađuje glazbene teme, uz prateće vokale, koje je Štulić sve sam otpjevao. Baš kao što je sve sam i odsvirao.

Izbor pjesama ne nudi ništa novo onima koji su ga pratili preko YouTubea. Kombinacija narodnih pjesama, zatim onih iz ranije faze “Azre” (s albuma “Sunčana strana ulice” iz 1981., “Filigranskih pločnika” iz 1982. te s “Ravno do dna” iz iste godine), nažalost, u ovom su slučaju više dokaz da je Džoniju očito - dosadno, nego da nam lider novog vala ima nešto novo poručiti. Dojam ne mijenja ni “Biser ambra” Srđana Sachera, koji je nedavno na sva zvona oglasio svoju suradnju s nekadašnjim frontmenom Azre, dakako, prije svega kako bi pokušao zaustaviti silaznu putanju vlastite karijere.

Izblijedjeli grafiti

Nije “Gozba” materijal bez emocionalne topline. Dok je nekad jezik njegova poetiziranog bijesa bio ekspresivni, iskrzani krik buntovnika, sad je to primjetna rezignacija u glasu. Ona može biti šarmantna, baš kao i akustika ove, zapravo, demo-snimke, no “Gozba” je ipak materijal (jer je ovo teško okrstiti albumom!) koji bih bez ograda preporučio samo najvećim fanovima. Oni koji slabo poznaju “Azrin” opus ipak bi prvo trebali proći “obvezatno školsko gradivo”, pa tek onda preslušati Štulićeve stilizacije.

Međutim, sve ostale potraga za “Gozbom” mogla bi odvesti do drugih, uistinu dojmljivih Štulićevih uradaka i verzija, zbog kojih se čovjek osjeti počašćen blagoslovom inspiracije. A tu se krije i odgovor na pitanje - hoće li se Štulić vratiti. Recite pravo, može li se čovjek uopće vratiti na prostor s kojega nije ni otišao, iako su i posljednji “Azrini” grafiti izblijedjeli ili su jednostavno prebrisani.
Album možete poslušati OVDE.

Нема коментара: