07.05.2013.

Piše veličanstveni Elvis J Kurtovich: Karimove priče i priča o Karimu

Ima stvari koje je teško objasniti drugim ljudima
Izvor: Radio Sarajevo

Meni će biti teško da vam objasnim kako sam se ja osjećao na predstavi Tajna džema od malina.

Lebdio sam između stvarnosti i fikcije. A i to je teško opisati...

Šta je stvarno? Šta je fikcija? Da li je ova pjesma autentična, da li ju je stvarno napisao samozvani marksista Stanoje Ćebić po čijem životu je snimljen film? Ili su pjesmu jednostavno izmislili autori filma?


Prvi put sam u pozorištu bio u udobnom, prirodnom položaju. Ležali smo na vrećama, a glumci su iznad nas lebdjeli i radili akrobacije (poslije predstave su mi rekli da ih modrice koje fasuju igrajući...nekako ne bole...)

U publici su bili uglavnom mladi ljudi. Mislim da sam bio jedan od rijetkih koji je po svojim godinama mogao da sluša i razumije Karimove emisije na Radio Zidu koje su adaptirane u predstavi. Haha...

Ali u toku rata bilo je onih koji nisu razumjeli da su to priče. Sulina majka je naletjela na neku priču o dječaku koga su pronašli na Bjelašnici i koji nije znao govoriti jer su ga odgojili vukovi! Mislila je da je to živa istina! Moj brat je naletio na priču o novootkrivenom izgubljenom romanu slavnog irskog pisca koji se borio u španskom građanskom ratu, ali ne kao šupak Hemingway koji je samo bio novinar, nego stvarno - sa puškom u ruci! Pronađen originalan rukopis, izgubljeno remek djelo!

Ja: "Kako se zove taj pisac?"
Buraz: "Zaboravio, nisam prije čuo za njega..."
Ja: "Gdje si to čitao?"
Buraz: "Slušao emisiju o tome na Radio Zidu!"
Ja: "Haha, meni se čini da si ti naletio na minu slično kao naša komšinica za dječaka kojega su odgojili vukovi"

Meni su te emisije tako nekako davale snage. Mlada generacija koja vlada riječima. Koja zna znanje. Riječi koje dobro zvuče, koje imaju značenje...kao neki mladi Andrić ili Selimović, ali koji se malko zajebava, ako me razumijete šta hoću da kažem?

Dok sam gledao divnu predstavu o jednom mladom umjetniku... O jednom ubijenom umjetniku... O jednom ubijenom Sarajevu... U kojoj su na teatarski način obrađene priče koje sam slušao u ratu u polumraku uz improvizovanu svijeću, uz improvizovanu peć, sjetio sam se da sam jedno izdanje emisije "Josif i njegova braća" slušao sa svojim danas već pokojnim starim.

Šutjeli smo. On je nešto radio po kuhinji, ja mu namjerno nisam ništa govorio o emisiji. Htio sam da pustim da emisija dođe do kraja, da vidim hoće li šta skontati, kako će reagovati...

Kad je priča i emisija završena pitao sam starog kako mu se dopalo ono što smo maloprije slušali...
Rekao mi je: "Odlično!"
Skontao je...:)

Emisija me je baš znala "provozati".

Jednom sam je slušao u zgradi Televizije i imao sam čak i telefon pri ruci.

Mada to nikada ne činim, odlučio sam da nazovem mlade autore emisije i odam im priznanje. Nazvao sam poslije te odlične emisije Radio Zid, predstavio se klincima kao jedan stariji slušatelj koji uživa u njihovom emisijima, koje me uvijek tako fino "provozaju"...bla-bla...

"Hvala čika Elvise!" - rekao mi je na telefon mali Karim.
Hm, zaboravio sam da je moj glas prepoznatljiv, posebno izgovor slova "r"...
(zaboravio sam i da smo radili i ovaj intervju i tu se upoznali)


Sve je nekako znakovito, višeznačno kada je Karim u pitanju. Eto, predstavu sam pogledao u petak, kolumnu pišem u ponedeljak da bi izašla u utorak. Znači pišem ovaj tekst 6. maja, na dan koji je mogao biti Karimov 42. rođendan...

I razmišljam o onome o čemu sam razmišljao kada se u izvrsnom finalu predstave pojavio sam Karim u liku glumca Ermina Brave. Bio je u studiju Radija Zid i pričao jednu priču koja je govorila o njemu samome.

Skontao sam u mraku dvorane da se Radio Zid sada zove Radio Sarajevo i da ja u suštini stvari danas svaki dan radim u istom studiju u kome sjedi Karim i priča svoje priče!

I evo kako sam ja tada shvatio šta je za mene lično poruka ove predstave...da se Karimova priča i priča o Karimu mora sačuvati i nastaviti...

Нема коментара: