Autor: Toni Matošin/SoundGuardian
Nakon niza hvaljenih i nagrađivanih studijskih albuma, od kojih je posljednji "As the Dark Wave Swells" bio i na Amazonu na listi najprodavanijih, u pripremi je luksuzno koncertno izdanje "A Night in Zagreb" na dva CD-a i DVD-u, koje će imati i kino-promociju.
Samo nas dani dijele od kino-projekcije a potom i pojavljivanja koncertnog albuma "A Night in Zagreb" na policama CD-shopova. Što vas je navelo na taj, prema najavama uistinu dojmljiv i hvale vrijedan projekt?
Željeli smo zabilježiti kako bend trenutno zvuči uživo. Unatrag dvije godine na većem dijelu koncerata sviramo u proširenoj postavi s klavijaturama (Luka Benčić) i brass sekcijom (Andrej Jakuš, Ozren Žnidarić) i učinilo nam se da je pravi trenutak da snimimo live-album. Koncertni film je zapravo svojevrsni dodatak tom dvostrukom live-albumu.
Koliko etikete koje vam se lijepe, a koje vas opisuju kao naš u inozemstvu najuspješniji bend, pa i kao jedan od najboljih suvremenih surf-rock bendova u svijetu općenito, utječu na vaš rad, na korake i iskorake koje svakim novim projektom poduzimate, pa tako i na ovaj? Jesu li tako jednoglasna svrstavanja svojevrsno opterećenje ako ne isključivo podstrek?
- Etikete smišljaju i lijepe nam drugi, mi o sebi ne razmišljamo u tim parametrima. Mi smo bend i zanima nas svirka, želimo raditi dobre pjesme, i zapravo jedino mjerilo koje imamo je da radimo pjesme koje nam se da svirati i koje nam dobro zvuče. Najveći podstrek za rad je, pretpostavljam, osjećaj zadovoljstva s onim što smo napravili.
Podsjetite nas makar ukratko – otkuda surf-rock u Sisku? Koliko su raznoliki vaši uzori i izvorišta nadahnuća?
- Utjecaji su dosta raznoliki, budući da smo i mi potpuno različite osobe. Surf-rock je u Sisak dolutao poštom, u vrijeme kad je Dinko naručivao vinile iz tko zna kojih krajeva svijeta, a uobličio se kao savršen okvir kreativnog izražavanja u kojem su se poklopili naši glazbeni ukusi. Dick Dale, Link Wray, The Trashmen bili su ishodište nakon kojeg smo u glazbu ugradili nekakav osobni stil koji se godinama razvija i čini osnovu našeg zvuka.
Vi ste instrumentalan bend. Surf-rock kao (pod)žanr to gotovo da sugerira. Ipak, imate li dojam da bi pjevanje, odnosno, tekstovi na hrvatskom, pa i engleskom bitno otežali i usporili, ako ne i posve onemogućili ovakav proboj na inozemno tržište kakav vi bilježite? Je li biranje čisto muzike kao najuniverzalnijeg jezika bilo odabir lakšeg puta?
- To bi podrazumijevalo da smo na počecima imali tzv. „plan napada“, a to nije bilo tako. Instrumentalna glazba je smjer koji nam najviše odgovara i unutar kojeg se najlakše izražavamo. Da je to bio slučaj s vokalnim pjesmama, pretpostavljam da bi onda radili vokalne pjesme. Volim vjerovati da je za broj koncerata koje godišnje održavamo u Hrvatskoj i inozemstvu zaslužna naša upornost, kvaliteta i stečeno iskustvo, a ne isključivo činjenica da smo instrumentalni bend.
Vaša neupitna kvaliteta sviranja, ali i autorska potencija doveli su vas do suradnje s etabiliranim imenima poput R.E.M, The Walkabouts, sad i do sve cjenjenijeg redatelja mlađe generacije Marca Littlera. Sa Chrisom Eckmanom ste kao The Strange realizirali i album. U kojoj mjeri vam je to izmijenilo krvnu sliku s početka karijere i što biste izdvojili kao ključan trenutak u tom kontekstu?
- Svako iskustvo donosi neke nove spoznaje, ideje i mijenja način na koji razmišljaš i doživljavaš stvari, pa tako i mijenja nekakvu unutarnju dinamiku benda. Sve su te spomenute stvari otvorile mogućnosti drugačijeg uvida u ono što radimo, a po mom je mišljenju prijelomna stvar za nas bila rad na albumu "Sonic Bullets" i sve što se oko toga događalo.
Surađivali ste s članovima legendarnih R.E.M, bili ste im i predgrupa… Ne bih davio pitanjima tipa kako ste se osjećali i slično, ali postoji li kakva pričica o njihovom povlačenju sa scene za koju možda znate iz prve, druge ruke, a javnost ne?
- Ha ha, tu, nažalost, ne mogu pomoći. Ne znamo ništa više od onoga što su objavili.
Zamjetno je konstantno bogaćenje zvučnih pejzaža koji izlaze iz vaših instrumenata, korištenje puhača kojima se bližite širem konceptu americane i otimate se užim žanrovskim okvirima. Kako biste ukratko opisali taj razvoj u zvuku benda? Koliko su se stvari mijenjale u hodu a koliko po nekom unaprijed ocrtanom idejnom kosturu i kako pritom u bendu raspoređujete "ovlasti" i ideje?
- Sve su se stvari u tom kontekstu događale u hodu i prema osjećaju. Važno je napomenuti i da nam je sviranje u proširenoj postavi jako zabavno jer imamo odličan odnos s gostujućim glazbenicima. I glazbeno i prijateljski se nadopunjujemo. Inače ne bi imalo smisla. Što se tiče idejnih rješenja pjesama, naravno da postoji neki autorski okvir i smjer u kojem pjesma treba krenuti u trenutku nastajanja, a u samoj realizaciji ostavljamo slobodu svakome da unutar tog idejnog okvira aranžmanski razradi svoje dionice, da nekakvu ideju ili slično, jer jedni u druge imamo povjerenja kao u glazbenike.
Što se sluša kad se ne sluša The Bambi Molesters? Svojedobno ste sudjelovali na hrvatskom izdanju sjajne knjige Ronija Sariga "Tajna povijest rocka". Koliko pratite recentna zbivanja na muzičkoj sceni?
- Sumnjam da itko tko je u bilo kojem bendu sluša svoj bend (smijeh). Slušaju se razne stvari, nastale u rasponu pedesetak pa i više godina. Što se tiče „Tajne povijesti rocka“, jedini doprinos je bio moj prijevod dva kratka poglavlja o Crampsima i Gun Clubu, što ne čini ni 1% cjelokupnog izdanja.
Svjestan sam da tek izlazi novi naslov u portfelju The Bambi Molesters, ali postoje li kakvi planovi za novi studijski album, makar naznake smjera?
- Službeni datum objavljivanja A Night in Zagreb je 19.12., što će biti popraćeno premijernim (zasad i jedinim) prikazivanjem koncertnog filma u kinu, istog dana, u Zagrebu u Movieplexu u Kaptol centru i Cineplexxu u Splitu u 20h. Kad se radi o novim pjesmama, nikad se nismo baš pridržavali nekog čvrstog plana, pa će tako vjerojatno biti i sad... kad ih napravimo, znat će se (smijeh).
Нема коментара:
Постави коментар