23.12.2011.

Balkanska rapsodija: Branimire, oprosti!

"Moguće da samo svjetlost ima granice. A onda... lom" - Lađa bez dna, 1989.
Piše: Ante Perković/ravnododna

Pop kultura je puna glupih, opasnih dogmi koje se kao virus prenose iz generacije u generaciju. Dylan ne zna pjevati, Lennon je frajer a McCartney štreber, Pink Floydi su pretenciozni simfo rock, valjali su samo dok je Barrett bio u bendu i dobro da ih je punk pomeo, a punk su ziherice, pogo, pljuvanje, galopirajući ritam i, naravno, Sid Vicious s onom svojom kretenskim grimasom. Mogao bih dalje unedogled, i rado ću se pozabaviti rušenjem svake od navedenih bedastoća, ali ne sada i ne ovdje. Ovdje je riječ o jednoj našoj, domaćoj dogmi koja se u odsustvu junaka najprije pretvorila u mit, a potom i u čitavu mitologiju. I makar vjerujem da je najbolje i najpristojnije što možemo učiniti da konačno pustimo čovjeka na miru, svejedno pišem i tako pridonosim golemoj bijeloj buci koja kao zmajev rep prati svako spominjanje Johnnyjevog imena. Pišem jer mislim da Branimiru Štuliću neke stvari trebamo priznati prije no što ga pustimo na miru. A dogma o „ludom Johnnyju“ koji je do 1982. bio revolucionarni genij, a kasnije – uz rijetke bljeskove – tek luđak pomahnitalog ega, jedna je od većih gluposti široko prihvaćenih u našoj maloj, incestuoznoj glazbenoj zajednici.

Na početku priznajem: nisam bio ništa pametniji, i sam bih još i danas vjerovao da Azru poslije „Filigranskih pločnika“ ne treba smatrati velikom i važnom da me posao nije bacio natrag na to vrijeme i te zlosretne albume. Čitao sam, tako, iznova unutarnji omot „Krivog srastanja“ i pitao se gdje je nestao pretenciozni, logoreični pjesnik nerazumljivih slika – odjednom mi je sve bilo jezivo jasno, kao prekasno shvaćeno proročanstvo. Napisao je gomile gradskih krokija koje je svatko mogao prepoznati u nogama, glavi ili srcu, postao omiljen kao imaginarni drinking buddy za sve prilike i onda se, kao i svi zaista veliki i vrijedni, odmetnuo od definicije koju su nametali drugi. Učinio je slično što i Dylan dva desetljeća ranije, kada je od drevnog folka pobjegao u vlastitu intimu, a potom i u revolucionarni nadrealizam. Samo što je Štulić u drugoj fazi karijere, od 1982. nadalje, počeo intenzivno pisati baš ono od čega je Bob odustao, takozvane „finger pointing songs“. Upirao je prstom u trula i bolna mjesta, ili, bolje, tukao u njih šakom, radio ono u čemu nema ni traga dominantne religije našeg prostora i vremena – oportunizma. Iza njega su gazili ružni i opaki, šutirali zvučnike i razbijali ogledala, „da ne ostane ni pomen na ljepotu“.

Danas je jasno; i „Fazani“ i „Krivo srastanje“ su izuzetni albumi, s jednim problemom – nisu ugodni, ne zavode niti povlađuju. Oni kreću dalje, a ne natrag, s onog visokog, nedostižnog mjesta koje je Azra dosegnula s „Filigranskim pločnicima“. Znate li koji je singl Beatlesa prvi propustio stići na sam vrh britanske top-liste, nakon skoro pet godina nizanja apsolutnih uspjeha? Možda i najbolja mala ploča svih vremena, s „Penny Lane“ i „Strawberry Fields Forever“ na sebi. Tada, 1967, u histeričnom galopu još friške pop kulture, moglo se činiti da Beatlesi postaju out, da im je izgorio mojo. I Štulić je tako mogao zazvučati 16 godina kasnije, na albumu čiji zvuk nosi teški, masivni 80′s bubanj, na kojem se gitarska distorzija ne gasi ni slučajno, a vokal iz dubine miksa neumorno mitraljira ili šapće. Što nije stigao reći, Johnny bi odsvirao, u tim prebrzim, gustim solima luđim od struje. Ali, nije to bilo rađanje gitarskog heroja, kako se onomad banaliziralo, ovaj je tip i dalje bio na „ti“ s muzikom (poslušajte solo iz „Kao i jučer“, suho zlato talenta i diskrecije), samo je prstima pleo novu narativnu liniju.


I na kraju ploče s kakvom se – nemojmo se zavaravati – ni danas ne bi znali izboriti, čovjek servira „Plavog goluba“, s dvadeset sekundi klavirskog sola koji lakoćom i muzikalnošću nadmašuje čitave karijere. Paradoks je da su hipeproduktivnog Štulića kritičari krenuli gaziti upravo na njegovim najcjelovitijim albumima, tamo gdje nije bilo viškova ni stilskih skretanja. Da, zvučao je drugačije – da nije sad bismo pričali o Parnom valjku, Prljavom kazalištu, Massimu i sličnim „brandovima“ s K-plus police (dakle, ne bismo pričali o muzici). Johnny se odmetnuo i za to platio punu cijenu: heroj je prvo pretvoren u luđaka, a nedugo potom, čim je Balkan u nama iznova postao silan, i u zločinca.


Proživljeno se ne da ispraviti, ali je muzika, srećom, puno blaža i otvorenija od života; možeš joj se vraćati unedogled i svaki će povratak biti drugačiji. Dvadeset godina nakon što je ostao bez zemlje, Štulića ne treba idealizirati, kanonizirati, amnestirati niti gnjaviti da se vrati. Treba ga samo slušati, opet i iznova. I onu čudnu, prikladno nazvanu ploču „Između krajnosti“, gdje se stara Azra posljednji put susrela s novom, i taj golemi, četverostruki živi album koji nije sjena „Ravno do dna“ jer mu nije ni htio biti sjena, a pogotovo „Balkansku rapsodiju“, kantautorsku Bibliju koja je više indie i freak folk od svega što se danas takvim zove. Ta je skoro sasvim ignorirana ploča krcata biserima koji su uspjeli ostati čak i izvan kanona Štulićevih vjernika. „Lađa bez dna“, „Distant karma“, „Fait accompli“, „Teško ovo život“, „Ti znaš da putujem s tim“ i „Sačekivanje“ (napisane sa Srđanom Sacherom), beatlesovske harmonije „Smiješnog osjećaja“ i „Lica punog bola“, savršeni uvodni riff u „Svijet se okrenuo naopačke“ i još puno, puno krasne muzike stvorene u osvit zatvaranja jednog stvaralačkog kruga. Štulić je krenuo od narodnog, autentičnog zvuka pa se preko rock’n'rolla, punka i novog vala vraćao sve bliže početku. Kad je napisao „Men’ se dušo od tebe ne rastaje“, pjesmetinu koja zvuči kao da je oduvijek tu, putovanje se moglo završiti. „Nije važno odakle sam sve dok znadeš kuda putujem“.

Čovjek bez pasoša i zemlje već dugo ne putuje nikud. Mi smo dvadeset godina uglavnom odgovarali na pitanje odakle smo. Zato smo se i rastali. Fait accompli.

1 коментар:

Анониман је рекао...

Bravo