Izvor: JutarnjiList
Goribor, Disciplina kičma, Repetitor, Partibrejkersi, Dubioza kolektiv, Damir Avdić prema ovamo, a Pivo, TBF, Edo, Jinx, Rundek prema onamo - u oba smjera sve lakše - daju šansu i još uvijek nedovoljno vidljivoj i medijski nedostatno prisutnoj “sedmoj republici”.
Na tri-četiri hrvatska demo festivala našlo se i novih mladih izvođača koji bude nadu u neku novu scenu, no kako do šire publike kad u Hrvatskoj doista ima sve manje smisla objaviti album. Kako izvođaču, tako i diskografu. A, nemamo ni pristojan servis za jeftin i kvalitetan download domaćih i stranih pjesama, ni glazbene magazine, ni dovoljno klubova (osim u Zagrebu), pri čemu ni formatiranje radiopostaja ne ide na ruku izvođačima koji nisu imali sreće u nekim ranijim vremenima postati popularnima u Hrvatskoj - kako domaćima, tako i inozemnima.
1. Goran Bare&Majke - Teške boje
On je i dalje neuništivi frontmen koji karizmom proroka oblivenog krvlju, instinktom ranjenog vuka i manirom derviša opsjednutog svojom vjerom bolje od ikoga ovdje osjeća što je to rock’n’roll. Njegove “Teške boje”, čak i ako im retro štih opterećuje egzistenciju u današnjem vremenu, sjaje poput komada prljavog classic rocka, samoranjavajućeg proto-punka, halucinogenog psihodeličnog, prašinarskog blues i blatnjavog country rocka kakav je rijetko tko u stanju, zapadno od Pecosa i istočno od Volge, danas proizvesti. Kao da se želi natjecati s Doorsima, Led Zeppelinom, Deep Purpleom, Queens of The Stone Age, Turbonegrom, Stonesima s prijelaza 60-ih u 70-e, južnjačkom rock osovinom Lynyrd Skynyrd/The Allman Brothers Band, pa i Iggyjem i Caveom. Iza Baretovih urlika, zavijanja, zapomaganja, oplakivanja, siktanja, režanja, posrtanja, ustajanja i nade u još jedan krug života prije još jednog kruga pakla, “nove” Majke, koje glazbenički predvode gitaristi Zoran Čalić i Damir Trkulja Šiljo, podižu kovitlac razderanih pojačala, neukrotivih gitara, bijesnih orgulja i tutnjave ritam-sekcije koje zvuče prljavo poput garage rocka 60-ih, ali i masivno poput stadionskog i hard rocka 70-ih, a opet ima ovdje i produkcijski modernih postupaka.
“Teške boje, ponajbolji album Majki još od “Razdora”, rijetko je opasan i krvav komad rock’n’rolla. Ništa više, ali ni manje od toga.
2. Luka Belani - Changin’ Chapters
Na izvrsnom drugom albumu Luka Belani iznjedrio je set pjesama kojih se ne bi posramili ni Jakob Dylan i John Mayer te Amos Lee i Josh Rouse, pri čemu nisam siguran da su spomenuti na svojim recentnim albumima uboli pjesmu poput Lukinog singla “Drifter”. Nadalje, Luka se doima poput sina Neila Younga, bratića John Frusciantea i J. Mascisa, te nećaka Eddieja Veddera. Luka Belani najkompletnija je osoba domaće i regionalne (rock) glazbe .
3. General Woo - Verbalni delikt
Spram Generalovih opisa hrvatskih metastaza, sročenih u gradu kojeg se politika sjeti samo 18. studenoga, poetika Hladnog piva i TBF-a zvuči poput šarene bajke ili duhovitih basni iz Zemlje dembelije.
4. Disciplina kičme - Uf!
Nije ovo samo buka, kako bi se to nevježama moglo učinitiPoslovično kratki, duhoviti, cinični i ironični “slogani” doista su briljantni “ubodi” sastava koji njeguje “višedecenijsko isporučivanje vrhunske buke”. “Uf!” je najbolji album Discipline još od raspada Jugoslavije.
5. Overflow - Hit Me
Bučan poput uzlijetanja Boeinga, zapet poput sajli na Golden Gateu i eksplozivan poput kutije petardi u rukama petogodišnjaka. Unatoč razornom zvuku, sumanutoj brzini znaju kako pojačalima i glasnicama, postići zaraznu melodičnost i ljepljivost pop-hitova. “Hit Me” je uz “Dorothy” najbolji album Overflowa.
6. TBF - Pistaccio Metallic
7. Vatra - Ima li budnih
8. Hladno pivo - Svijet glamura
9. 2 Cellos - 2 Cellos
10. Tamara Obrovac - Madirosa
11. Jasna Bilušić&New Deal - Live
12. Urban&Hauser - Urban&Hauser
13. Letu štuke - Brojevi računa
14. Ruiz - Ruiz Radio Revolution
15. Ivan Vragolovich - I Am A Man
Plima kantautora. Iz svakog britanskog puba ispada jedan
Sjeća li se netko tvrdnji kako u sve fragmentiranijoj popularnoj glazbi 21. stoljeća ne možemo govoriti o prevladavajućim trendovima te da će izvođač zbog interneta imati veće šanse doprijeti do publike, čak i ako je do jučer bio anoniman? Ova dva naizgled nepovezana pitanja stopila su se u jedan odgovor koji je u 2011. godini bio više nego očit. Čini se kako je debitantima i izvođačima koji objavljuju uvijek problematični drugi album sve teže doprijeti do publike. Možda danas nema prevladavajućeg stila poput grungea ranih 90-ih, no trend koji nije mogao biti nezamijećen dominacija je pop pjevačica na top listama.
Drugi trend koji smo mogli zapaziti plima je kvalitetnih kantautora i kantautorica. Britanija do prije dvije-tri godine gotovo da i nije imala jakih kantautora i kantautorica. Danas kao da po nekoliko njih ispada iz svakoga puba.
Folk-rock u Americi kao da je postao neki tihi, ali efikasan pokret otpora protiv dominacije digitalno proizvedene glazbe.
Spomenuto se očituje i na ovoj listi.
Strana glazba
1. Tom Waits - Bad As Me
Povratak u prošlost od koje stvara unikatnu i uzbudljivu suvremenu glazbu Waitsu se ponovo isplatio, no ne bi bilo tako da posrijedi nije veličanstven autor i umjetnik koji savršeno barata eklektičkim poigravanjem žanrovima i inovativnim prebrikavanjem arhivske građe. Komparacija Velike depresije 30-ih i ove današnje kojoj ni likovi iz njegovih pjesama ne vide dno okosnica je albuma “Bad As Me”, otvorenog “Chicagom”, furioznom tutnjavom truba, gitara, harmonika i bendža u stilu Big Joe Turnera i Screamin’ Jay Hawkinsa za 21. stoljeće, a zatvorenog nježnom i melankoličnom “New Year’s Eve” koja stoji uz bok ponajbolje božićne pjesme, “Fairytale Of New York” The Poguesa. Glazbenu okosnicu Waitsova najboljeg albuma, još od glasovite trilogije iz 80-ih, ovaj put čine gitare pouzdanog Waitsova suradnika Marca Ribota, Davida Hidalga iz Los Lobosa i Keitha Richardsa koji lakoćom surfaju od zadimljenih kubanskih i meksičkih motiva preko razderanog rockabillyja do mutnoga bluesa, njuorlinškog jazza i prašnjavog countryja, basisti Flea iz Peppersa i Les Claypool zajedno s puhačima i udaraljkašima udaraju ritam kao na “Rain Dogs” i “Swordfishtrombones”, a klavir i orgulje imaju mnogo naglašeniju ulogu nego na posljednjem studijskom albumu “Real Gone”.
2. The Black Keys - El Camino
Zamislite plesni “all killer, no filler” destilat najzabavnijih trenutaka, najmoćnijih rifova, najblještavijih sola i najpamtljivijih melodija The Crampsa, T. Rexa, Led Zeppelina, Blind Faitha, The Clasha i Springsteena ili transponiranje garage-rocka 60-ih u soul-reviju iz iste dekade ili punka u funk i tek ćete biti na pola puta rock & roll slavlja kakvo su nam The Black Keys priuštili na “El Caminu”, dobrodošlom povratku rocka gotovo zaboravljenim postulatima zabavnosti, plesnosti i seksualnosti.
3. PJ Harvey - Let England Shake
Putovanje po inspiraciju u daleku povijest zapravo je kritika modernog zapadnog društva iz pera i gitare najosobenije engleske kantautorice koja je našla pravu mjeru patriotizma, melodičnosti i esencije tradicionalnog i avangardnog folka, rocka i bluesa, posebice u naslovnoj temi te u pjesmama “The Last Living Rose”, “England”, “On Battleship Hill” i “In The Dark Places”. PJ Harvey dobro zna što to dovodi do žrtava, patnje i plime okrutnosti koja proždire živote i nakon što rat završi.
4. Ry Cooder - Pull Up Some Dust And Sit Down
Cooder se po tko zna koji put ukazao kao briljantni muzikolog, glazbeni arhivist i poznavatelj raznolikih žanrova, od prašnjavog bluesa i folka preko tex-mex valcera i polki do boogieja i iščašenog rocka. No, ovo je i njegov najžešći politički iskaz u 40-godišnjoj karijeri, niska crnohumornih, oštroumnih, ciničnih i zabavnih skladbi o dreku u koji su nas uvalili bankari, a s kojima bi se Cooder na Wall Streetu obračunao uz pomoć Jesseja Jamesa i zakona Divljeg zapada.
5. Wilco - The Whole Love
Zbog fascinantnog kombiniranja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, Wilco se doima poput najinteligentnijeg, najkvalitetnijeg i najboljeg rock benda na svijetu čije glazbene sinteze na načelu “superhibridnosti” podsjećaju na maestralna velika djela 60-ih i 70-ih, ali i uvelike šire područje rock glazbe, simbiotirajući tradicionalizam i avangardnost na potezu od country-rocka, sunshine-popa i reggaea do krautrocka, pop-punka i elektronske glazbe.
6. My Morning Jacket - Circuital
Psihodelični, južnjački, folk, country, indie i prog-rock, neo-soul, R&B, metal, americana i niz drugih stilova My Morning Jacket umotali su u nerazmrsivo, ali fascinantno, eklektično i vješto ispleteno klupko, zahvaljujući fino napisanim i skladanim te lijepo izvedenim pjesmama koje se mogu nositi s najboljim djelima Wilca, Flaming Lipsa, Mercury Reva, Radioheada i niza drugih izvođača, sve tamo do The Banda i The Beatlesa.
7. Wild Beasts - Smother
Ispod radara, barem što se našeg tržišta tiče, na koje izdanja engleske etikete Domino Records gotovo da više i ne stižu. Wild Beasts je engleski bend koji se u osami sjevernog Walesa posvetio svom krhkom unutarnjem svijetu, žudnji i ranjivosti te elegantnom stapanju sanjivog popa, profinjenog art-rocka i ambijentalne elektronike. Otprilike takav album očekivali smo od Coldplaya, ali njih to ne zanima.
8. Fleet Foxes - Helplessness Blues
Akustična čistoća najbolje je oružje protiv zasićenja jeftinim digitalnim pop-otpadom, a “Helplessness Blues” prekrasan album o bespomoćnosti u vrtlogu života, uz pretapanje sjevernoafričkih glazbenih motiva, pastoralnih tonova CSN&Y i The Banda, gitarističkih dionica srodnih Byrdsima i rajskih vokalnih harmonija nalik Beach Boysima. Potvrđeno uživo u Tvornici.
9. J. Mascis - Several Shades Of Why
Kad istupa solistički, pjevač i gitarist Dinosaur Jr.-a preferira ambijent akustičnog rocka, folka i minuciozne skladbe u kojima njegov nježni falseto više nije u kontrapunktu s bučnim uraganom Marshall pojačala nego usklađen s toplim zvukom Martin gitare. Peti solo album, najbolji do sada, potvrdio je Mascisa kao Neila Younga indie-rock generacije stasale u 80-ima. Sve što trebate znati o (akustičnoj) gitari i skladanju pjesama nalazi se na ovoj kolekciji.
10. Ryan Adams - Ashes & Fire
Ryan Adams dovoljno je velik i dojmljiv kantautor da se i pored uzora zvanih Parsons, Dylan, Young i Springsteen u akustičnom izdanju može izboriti za samosvojnost. Smireni, suptilni i nježni “Ashes & Fire”, bez The Cardinalsa, o zgasnuću ljubavne veze nakon koje ostaje samo pepeo ranjenih duša klasik je americane, ugođajem i kvalitetom nadomak njegovu solističkom prvijencu, remek-djelu “Heartbreaker” s početka 21. stoljeća.
11. Adele - 21
12. Laura Marling - A Creature I Don’t Know
13. Lucinda Williams - Blessed
14. Gillian Welch - The Harrow And The Harvest
15. Bon Iver - Bon Iver
16. Kurt Vile - Smoke Ring For My Halo
17. Bill Callahan - Apocalypse
18. Tinariwen - Tassili
19. Decemberists - The King Is Dead
20. Arctic Monkeys - Suck It And See
21. Fucked Up - David Comes To Life
22. Cerebral Ballzy - Cerebral Ballzy
23. Foo Fighters - Wasted Light
24. Raphael Saadiq - Stone Rollin’
25. James Blake - James Blake
26. Kate Bush - 50 Words For Snow
27. Anna Calvi - Anna Calvi
28. Jonathan Wilson - Gentle Spirit
29. Richard Buckner - Out Blood
30. Nick Lowe - The Old Magic
31. Frank Turner - England Keep My Bones
32. Noel Gallagher’s High Flying Birds - Noel
Gallagher’s High Flying Birds
33. Beirut - The Rip Tide
34. White Denim - D
35. Drive-By Truckers - Go-Go
36. Gil Scott Heron And Jamie XX - We’re New Here
37. SBTRKT - SBTRKT
38. Zomby - Dedication
39. The Streets - Computer Blues
40. Beastie Boys - Hot Sauce Committee Part 2
41. Thurston Moore - Demolished Toughts
42. R.E.M. - Collapse Into Now
43. Black Lips - Arabia Mountain
44. Yuck - Yuck
45. tUnE-yArDs - w h o k i l l
46. Metronomy - The English Riviera
47. Lykke Li - Wounded Rhymes
48. Feist - Metals
49. Kasabian - Velociraptor!
50. Radiohead - The King Of Limbs
Нема коментара:
Постави коментар