20.01.2009.

Bloger Mile Kekin (Hladno Pivo): Doktore, smanjio sam sebe


Stojim pred vratima i čekam nalaze dodatnih pretraga. Nešto su mi našli na jetri. Nije ni čudno, kad malo bolje razmislim. Medicinska sestra, vrlo izazovna pojava, rekla mi je da vjerojatno nije ništa opasno. Ali će za svaki slučaj obaviti još neke dodatne pretrage! Vjerojatno je vjerojatno onaj detalj koji me štipa za guzicu, pa šećem pretijesnom čekaonicom ko na speedu. Zašto mi sestra nije rekla da najvjerojatnije nije ništa ozbiljno. Mislim da bi mi tada bilo ipak malo lakše

Mogla je spomenuti i neki umirujući postotak, pa napomenuti da imam 95 posto šanse da nije ništa ozbiljno. Ali što je s onih pet posto?! Ne mogu zaustaviti film u glavi:
Glavni junak (glumi ga Mile Kekin) ulazi u sobu. U njoj za velikim bijelim stolom sjedi veliki bijeli doktor u bijeloj čistoj kuti. Kamera iz žablje perspektive hvata velike bijele klompe marke doktor Scholl. Stopala u bijelim pamučnim čarapama nisu u klompama, nego rade one vježbe protiv tromboze koje se preporučuje pri dugim letovima. Doktor je u godinama u kojima bi se doktori ustvari trebali i rađati, znači na početku pedesetih. Prosijed, ali vitalan. Igra tenis. Gledatelju je to odmah jasno.

Hvala Bogu da studij medicine traje toliko dugo. Zamislite da vam po organima prebire mamurni dvadesetogodišnjak. (Oprostite, ali sinoć sam se zapio u Hemingwayu, pa se nemojte ljutiti zbog šava.) I nemojte mi sad, molim vas, doći s onom spikom pa i stariji doktori piju. To nije isto. Pedesetogodišnji doktori-tenisači ipak znaju s alkoholom.

Ali vratimo se na film. Znači, glavni protagonist i dalje ulazi u sobu. Ulaženje je trajni glagol jer se u Hrvatskoj u ordinacije ulazi malim koracima. Ponizno i pognuto. Zato i traje. Svakim korakom postajem sve manji.
Sjedam na stolac i noge mi klatare koliko sam se smanjio. Ko vuneni pulover opran na 90 stupnjeva. Gospodin Doktor nešto čita, pa šutim i gledam u mala stopala. Čudno kako su mi se i cipele smanjile.

- Gospodine Kekin?
- Daaa, gospodine Doktore. (Trudim se da se da čuje to veliko početno 'd'. Iz poštovanja.)
- Gospodine Kekin, nije dobro. Preostaje vam najviše još dva tjedna života. Iskoriste ih pametno. Doviđenja! (Mislim da mi je pobjegla kap.)
- Ali, gospodine Doktore, kako? Možete mi objasniti…? (zamuckujem) Gospođa sestra mi je rekla da je vjerojatno sve u redu, pa mi nije jasno kako sad odjednom, mislim…? Vruće mi je. Ili hladno? (krupni kadar: grašak znoja se cijedi prema desnoj obrvi)
- Čujte, gospodine, nemam ja vremena sad tu vama puno objašnjavati. Molim vas, vidite da imam gužvu... Doviđenja! Odnosno zbogom!
- Oprostite, naravno. Ja se ispričavam. Znate, malo me pogodilo. Ne bih vas htio inkomodirati...

Stolica je toliko visoka da se jedva dočekujem na noge. Na pola puta uviđam da sam gospodinu Doktoru zaboravio pokloniti malu zapakiranu Bajaderu i kocku vakumirane Franckove kave što mi ju je gospođa iz Dione tako lijepo zapakirala u bijeli papir baš onako kako se kod nas zamataju mali znaci pažnje. Ali kako ću gospodina Doktora sada opet prekinuti kad vidim da se ponovno zadubio u nešto na stolu.

Kašljucam da svratim pozornost. Ništa. Kašljucam još malo jače. Ovaj put gospodin Doktor diže glavu i više rezigniran nego ljut me pita:
- Recite, pobogu, što je?!
-Pa, znate… Tu. Imam. Nešto. Malo. Znate. Reda radi. Sitnica.
Vrpoljim se dok istiskujem riječi ko tvrdu stolicu. U strahu da će mi znoj s dlanova smočiti bijeli papir što mi ga gospođa iz Dione nije htjela ni naplatiti, držim svoj mali znak pažnje između palca i kažiprsta.
- Aha. Dobro. Stavite tu na stol. Hvala.
Stavljam paketić na stol i krećem na dugi put prema vratima.
Kekin? Viče prodorni piskutavo glas. Filmska traka ovdje puca. Shvaćam da sam cijelo vrijeme stajao u čekaonici pred plakatom masne jetre.
- Kekin. KEEEKIIIN!
Seksi sestra s početka priče maše nekim papirima i viče moje ime.
- Ups, oprostite, nešto sam se zamislio…
- Sve u redu!
- I, kakvi su nalazi?
- Kaj ne čujete?Kažem vam da je sve u redu, bezopasni hemangiom!

Ako mislite da me zanima što je to hemangiom, varate se. Odlučujem više ništa ne pitati. Čak me i ne zanima kako izgleda Doktor i igra li stvarno tenis. Želim samo van.

Izlazim iz bolnice i osjećam kako mi se kičma uspravlja, pluća pune zrakom i onim slatkim samopouzdanje s dozom bahatosti.
Ma neće mene jedna jetra zajebavati!

Нема коментара: