28.05.2013.

Trobecove krušne peći: Prvijenac benda izašao nakon 30 godina

Ambicioznim i uzbudljivim izdanjem konačno je ispravljena velika nepravda  zbog koje su Trobecove krušne peći – kao bend bez albuma – zamalo pale u zaborav
Autor: Denis Romac/Novi list

Iako sa zakašnjenjem od nevjerojatnih 30 godina, prvi album zagrebačkog eksperimentalnog punk-funk benda Trobecove krušne peći napokon je ovih dana ugledao svjetlo dana. Album je za ovu prigodu nazvan »S mukom žvaču trubadurov vrat«, iako je davne 1985., kada je trebao biti objavljen, nosio jednostavan radni naziv »85«.
Prvijenac Trobecovih krušnih peći objavljen je vinilnom izdanju – baš onako kao što je prvotno bilo zamišljeno – čemu su pridružena i dva CD-a dodatnih live i demo snimaka, kao i link za download svih pjesama u digitalnoj verziji, tako da je ovim ambicioznim i uzbudljivim izdanjem konačno ispravljena velika nepravda zbog koje su Trobecove krušne peći – kao bend bez albuma – zamalo pale u zaborav. A nisu opet zahvaljujući trudu pojedinaca, ponajprije Igora Mihovilovića i Kornela Šepera, velikih glazbenih entuzijasta, koji su najprije htjeli objaviti samo jedini pravi album Trobecovih krušnih peći »85«, no onda su u višegodišnjem istraživanju prikupili cjelokupni opus benda iz njegove najbolje faze, od 1981. do 1987. godine.
Međutim, izdanje kojeg formalno potpisuje nezavisna etiketa »Dirty Old Label« potpomoglo je čak 15 nezavisnih etiketa, kao i cijeli niz privatnih osoba koje nemaju vlastitu etiketu, što zorno svjedoči o nevjerojatnom entuzijazmu koji prati prvo formalno izdanje jednog od najzanimljivijih jugoslavenskih bendova osamdesetih godina.

Sve je provokacija

Zašto su, dakle, Trobecove krušne peći ostale jedna od naših najnesretnijih glazbenih priča? Zbog čega je bend koji je toliko obećavao tako malo ostvario?

Najveći problem Trobecovih krušnih peći zasigurno proizlazi iz činjenice da je bend odlično usvojio jednu od glavnih ideja punka – da sve mora biti provokacija – samo što je to, osobito za prilike koje su osamdesetih godina vladale u Jugoslaviji, učinili preradikalno.

Jedan od najradikalnijih sastava osamdesetih godina – koje su inače predstavljali vrhunac prijeratne jugoslavenske pop glazbe – odlučio je nazvati se po zloglasnom Metodu Trobecu, slovenskom monstrumu koji je prije tri desetljeća najprije silovao i u krušnoj peći spalio tijela najmanje šest žena.


Radilo se o stravičnom zločinu koji se urezao u kolektivnu memoriju bivše države, na puno drastičniji način nego što je to slučaj danas, kada smo danomice zatrpani svakojakim užasima sa svih strana svijeta, o kojima mediji najprije izvještavaju predimenzionirano, a onda ih prepuštaju zaboravu.

Tadašnji mainstream mediji, kao i tadašnje izdavačke kuće, čini mi se, nisu mogli otrpjeti tu provokaciju. Vjerojatno zato, unatoč golemom trudu i pravoj maloj senzaciji koju je bend izazvao svojom nekonvencionalnošću na tadašnjoj zagrebačkoj sceni, na kojoj se novovalni zamah upravo bio ispuhao, Trobecove krušne peći nisu ostavile dublji trag.

I danas svježi

Album »S mukom žvaču trubadurov vrat« donekle ispravlja tu staru nepravdu i unatoč tolikim godinama što nas dijele od njegova nastanka zvuči nevjerojatno svježe i intrigantno.

Glazbeno, »S mukom žvaču trubadurov vrat«, snimljen u studiju Boruta Činča, člana legendarnih Buldožera, odlično se uklapa u tadašnju post-punk scenu. Riječ je o pravcu začetom upravo pojavom bendova poput The Pop Group, Clock DVA i naročito Gang of Four, koji su početkom osamdesetih nastupili u Zagrebu i imali golem utjecaj na velik broj naših glazbenika, a ne samo na Trobecove krušne peći.


Tom internacionalnom kontekstu valja pridodati i onaj specifični, lokalni momentum. Naime, provokativna poetika frontmena Darka Begića Bege i basista Marija Barišina Bare, dvojice ključnih članova Trobecovih krušnih peći, predstavljala je izazov tadašnjem političkom i društvenom establishmentu, premda će današnjim klincima biti nemoguće objasniti zbog čega je, primjerice, izvikivanje stihova poput »gudure, planine, nizine, vrleti, goleti, visočja, vrtače, škrape, rupe, klance, kanjone, žitnice, pješčare, jezera, mora, rijeke, potoke, šume, pećine, jame, klisure... čuva naša armija« – a tako, naime, glasi tekst pjesme »Armija« – bilo toliko provokativno i zašto bi predstavljalo bilo kakvu prijetnju sistemu.

Tekstovi Barišinovih i Begićevih pjesama današnjim će klincima vjerojatno zvučiti poput nadrealističkih crtica.

Međutim, valja imati na umu kako se tadašnji režim, iako se približavao njegov konačan slom, sredinom osamdesetih još uvijek oslanjao na snažan represivni aparat, kao i na vojsku i tadašnju boračku organizaciju, koji su funkcionirali kao čuvari režima i njegove ideološke čistoće.

To je pak rezultiralo cijelim nizom političkih i kulturnih afera u tim godinama, a jedna od najvećih bio je slučaj Muzičkog biennalea u Zagrebu 1983., na kojem su, naravno, nastupile i Trobecove krušne peći.

Nezaboravna travanjska večer

Potpisniku ovog prikaza nije bilo jednostavno iz memorije prizvati sve što se u tadašnjem Radničkom sveučilištu »Moše Pijade«, a današnjem klubu Boogaloo, događalo te travanjske večeri.

Iako sam za puni popis izvođača koji su nastupili prve večeri dvodnevnog, rokerskog dijela Biennalea morao potražiti pomoć interneta, nastup Trobecovih krušnih peći, uz nastup Laibacha drugog dana festivala – na kojem su dokumentarne snimke Josipa Broza i drugih ikona tog vremena montirali s pornografskim snimkama, što je sablaznilo »pasdarane« tadašnjeg režima i potreslo cijelu zemlju – bio je nezaboravan.

Begić je izašao pred agresivnu publiku, kojoj je uzvratio agresijom i provokacijom, s lutkom u naručju, u zlokobnoj atmosferi.

Njihovu glazbu nije lako opisati, no stvarala je grč u želucu. Radikalni punk-funk, koji je moguće opisati i kao jazz-funk, atonalan i kaotičan, zasjenio je kasnije nastupe »Gustavpha y njegovih dobrih duhova«, današnjih »Gustafa«, zatim beogradske »Katarine II«, koji će nešto kasnije postati »Ekatarina Velika« te zaboravljenog »Pingvinovog potpalublja«.

Nevjerojatna snimka tog koncerta, odlične kvalitete, dio je paketa »S mukom žvaču trubadurov vrat«, iako nostalgija nipošto nije jedini, pa čak ni glavni razlog, zbog čega ovo zakašnjelo izdanje predstavlja pravi mali izdavački pothvat.

Нема коментара: