Let 3: Crkva i država usadili su nam strah

Osjećamo dužnost odgovarati na stvari iz okoline.  Kroz neku šalu, zajebanciju ili kritiku. Nedavno je jedan svećenik izjavio da postoji i osmi smrtni grijeh, a to je nereagiranje na određene pojave u društvu. Pa smo se, eto, i mi našli u misiji spasenja čovječanstva od grijeha
Autor: Davor Mandić/Novi List

Let 3. Mrle i Prlja u paralelnom slalomu o muzici, životu, čepovima, Stonesima, Riječanima, muzici, muzici... Povod razgovoru najavljeni je izlazak njihovog novog albuma, iako se posljednji još nije ni ohladio ispod čekića. Ali priča je ubrzo otišla puno dalje i puno šire...

Prošlo je tek nekoliko mjeseci od izlaska vašeg posljednjeg albuma, a već stiže novi?
MRLE: Zadnje što smo objavili radili smo tri godine unazad, shvativši da smo u to vrijeme radili puno toga – kazalište, koncerte, studijske snimke... Pa je trebalo to objediniti i objaviti. Tu je na kraju samo dio tog materijala, ali album se sastoji od vinila, DVD-a, mogućnosti za download u MP3 formatu, uz jedan Artaudov tekst na čakavštini koji nam je priredio Nikola Petković.
PRLJA: Naš mentor za čakavštinu (smijeh).MRLE:Nakon toga Dallas se sjetio da ima neke snimke iz ne znam koje godine, '72...
PRLJA: Ha ha, iz '84., kakve '72.? Hrvatsko proljeće...
MRLE: E, '84., a to je Let 2, bend prije Leta 3, pa su odlučili i to objaviti, a kako imamo i neke nove pjesme jer stalno radimo, na tom albumu izaći će i te nove stvari.

Povratak Leta 2

Kako će se album zvati i o kojim je starim stvarima riječ? MRLE: Ne znamo još kako će se zvati. Možda Punjeta...
PRLJA: To su jedine snimke Leta 2, lo-fi, studijski demo iz '84. Uspjeli smo iskopati i još neke live snimke s Ri Rockova 80-ih, pa nam se činilo zanimljivo to objaviti jer tamo ima i prvih verzija nekih pjesama koje i dan danas izvodimo – »Sam u vodi«, »Ne trebam te«...,  a s druge strane ima taj jedan demo šarm. A ime albuma... Vidiš, dobro pitanje, razmislit ćemo još, ali ići će pod brendom Let 2.


Obzirom da ste poznati po konceptu, hoće li i tu biti nekog konceptualnog osmišljavanja?
PRLJA: Sretni smo što će te snimke ući u našu službenu diskografiju, pa će se katalogizirati u povijesti hrvatske glazbe i šire. Prvenstveno nas to veseli, a samog nekog koncepta nema. Ili da bismo ga izvodili uživo, to je nemoguće jer tu postavu je nemoguće ponovo okupiti, a da to radimo s nekim drugim ljudima, ne čini nam se zanimljivo ili pošteno.
MRLE: Ali mi mnoge te pjesme i tako sviramo.
PRLJA: Da, neke su se potpuno promijenile, aranžmanski, a neke su ostale gotovo iste.
MRLE: Ali ipak ima i taj album konceptualnu poveznicu. Radimo na jednoj stvari koja u biti ima dio teksta iz vremena Leta 2, koji se povezuje s jednim potpuno novim refrenom. U biti radi se o jednoj novoj koncepciji djelovanja – stvari se oko nas brzo događaju i mijenjaju pa je odluka da se npr. svaki mjesec ili svakih par mjeseci objavi nešto novo. To i jest slučaj s ova naša zadnja dva albuma koji su kompilacije određenog perioda plus nešto novo, što se u određenom vremenu prikupi i objavi kao album, iako pojedinačno svaka od tih stvari ima dovoljno snage da djeluje samostalno. Ne bi bilo dobro da se desi kao s udžbenicima, da u trenutku tiskanja ima zastarjele tekstove. U našem slučaju bi to npr. bio slučaj s pjesmom »Omađijaj me«, album na kojem je ta pjesma izašao je prije mjesec dana, no pjesma je napravljena i bila je aktualna prije nekoliko godina i u pravo vrijeme na najbolji način odradila sve što je trebalo.... Bila je jedna od nositelja predstave »Kiklop«, nakon čega je doživjela svoj videospot a potom postala koncertna uspješnica. Tek danas je na ploči. To je dakle jedan drugačiji pristup, nije ispeci pa reci, nego reci pa ispeci...

Uobičajeno je da se kompilacije rade u nekim obljetničkim prigodama, ali ovdje nije tako. 
MRLE: Mi mrzimo obljetnice. To smo napravili samo jednom, kad smo snimali DVD i kad smo skužili da od Grada možemo dobiti lovu, pa smo rekli da je to 20 godina Leta. To je bio skup koncert, ali tada nam je Grad jedini put u povijesti čovječanstva odlučio financirati koncert plativši svu moguću tehniku, pa smo odlučili ne naplaćivati karte i na taj način je to bio zajednički poklon nas i Grada građanima Rijeke. Bilo je to sveopće narodno zadovoljstvo...
 
Sad ste u fazi promocije »Kurcem do vjere«. Kako je prošao zagrebački koncert u Gjuri, povratak na mjesto zločina?
MRLE: Gjuro je bio krcat.
PRLJA: Taj klub je bio važan nekad u bivšoj Jugi, kroz godine je promijenio profil, ali sad se vraćaju korijenima. Bio je to mali nastup, za 200-tinjak ludi. A što se tiče promocije, mi smo stalno na nekoj promociji.

Kad ćete svirati u Rijeci?
MRLE: Kad želja sazri.
PRLJA: Ovdje smo nastupali povodom Carnival snowboard sessiona, Gat je bio pun, bilo je hladnjikavo, ali koncert je super prošao. Volimo nastupati ovdje, uvijek  imamo odličan odaziv. Svirali smo čak i na godišnjici Armade, pa i tamo dobro prošli.
MRLE: Sad smo objavili ovaj album, pa planiramo ovaj drugi, za koji mjesec još koju pjesmu, neće to biti toliko promocija albuma koliko  promocija određenih pjesama.Uostalom, i forma albuma kao da više nije što je bila.
PRLJA: Ali i Stonesi i Beatlesi su objavljivali pjesme pojedinačno, pa je onda došla era osmišljenih albuma. Sad je drugačije, ali mislim da će se i to vrijeme jednom vratiti, pogotovo s povratkom formata vinila koji je kao školski sat, zahvalna cjelina.

Mislite da će nova publika, koja uglavnom sluša top liste i kompilacije, početi slušati albume? 
MRLE: To i je to, kako mi budemo stalno objavljivali, bit će više prilike da se još više može kompilirati.
PRLJA: Ma uvijek je bilo dovoljno ljudi koji su slušali albume. Kad smo počinjali, bili smo mali alter bend dok nismo izbacili »Izgubljene« koji su postali naš hit. Ali uvijek je bilo onih koji slušaju samo hitove i singlove jer se nemaju vremena posvetiti muzici u toj mjeri. To je normalno.

Konceptualna furka
Do šire prepoznatljivosti dolazili ste  konceptima koji su dolazili prije ili uz muziku. A oni su nekako uvijek bili vezani za vrijeme u kojem su nastajali. Kad je ta ideja koncepta postala bitan sastav vašeg djelovanja?
MRLE: Ja sam svojevremeno bio u Termitima koji su naginjali osmišljenom scenskom nastupu, ali tu priču smo povukli iz vremena punka, jednostavno osjećaš dužnost odgovarati na stvari iz okoline. Kroz neku šalu, zajebanciju ili kritiku. Nedavno je jedan svećenik izjavio da postoji i osmi smrtni grijeh, a to je nereagiranje na pojave u društvu. Pa smo se, eto, i mi našli u misiji spasenja čovječanstva od grijeha.

Kako se intimno nosite s kritikama da je taj koncept u vašem slučaju pojeo muziku? 
MRLE: Ima puno ljudi koji muziku uopće ne slušaju, ili  slušaju svašta. Mislim da je naša muzika jako kvalitetna od samih početaka. Pa iako je doživjela promjene, uvijek je ostala ta osnovna žica koju će pravi poznavatelj glazbe znati prepoznati. Obično mnogi od tih koji tako govore, nikad nisu čuli niti jednu našu pjesmu.
PRLJA: To je jednodimenzionalno gledanje, ali intimno nas to ne pogađa, na našim koncertima prevladava glazba.
MRLE: Iako te neke akcije i performasi mogu živjeti i bez ovog muzičkog dijela. I jedno i drugo dovoljno su kvalitetni da žive i djeluju samostalno, i to stvara jednu nemoguću dimenziju plus!
Upravo ta dimenzija plus prirodno vas je odvukla i prema kazalištu. A jedna od važnih figura u toj vašoj kazališnoj priči je Ivica Buljan? 
PRLJA: On nas je pozvao još '95. da radimo na njegovom prvom kazališnom projektu, »Fedri«. Znao je bend, generacijski smo povezani, i prepoznao je naše performerske sposobnosti. A kroz rad na toj predstavi osjetio je da može raditi s nama i pojedinačno i s njim stvarno volimo surađivati. Mrle je jednom rekao da kad Buljan zove, nemoguće ga je odbiti, to je iznad pukog rada, uvijek je neko istraživanje, a on je odličan u castingu pa kad odabere ljude.

Zanimljivo je da si ti, Prlja, vremenom počeo dobivati sve više i više govornih dijelova. Jesi li težio glumi ili se to samo dogodilo? 
PRLJA: Očito imam neku sklonost prema tome, prema pozornici, a i jako brzo učim tekst. Kad smo radili »Fedru«, tekst sam  znao prije svih ostalih, pa kako sam stalno ulijetao kad bi netko zapeo, Buljan je to primijetio, dao mi govorne dijelove. Dobro se snalazim, ali ne znam da li bih mogao to raditi kao posao. Ti si, Mrle, ostajao više iza...
MRLE: Ja sam se nekako više možda zakačio na tu foru, upravo kad se radi s Buljanom, uvijek imam filing da je to prilika da se da još jedna dimenzija više cijeloj priči. Tako je bilo kod »Fedre«, a i kasnije kod »Kiklopa«. Nisam htio raditi klasično, nego da to bude nešto posebno. Krenem istraživati zvuk, zanima me kako on funkcionira u prostoru, pa koristim njegove dijelove kao instrumente ili izmišljam nove. Iako sam u zadnjoj predstavi rađenoj po tekstu Antonina Artauda »Svršimo s Božjim sudom«, koju sam radio sa Senkom Bulić i Ivanom Jozić, imao i govornu ulogu.

Čep kao Mjesec

Bilo je pitanje vremena kad će vas to dovesti do filma. Ti si, Mrle, radio muziku za »Sonju i bika« Vlatke Vorkapić, a ti, Prlja, odigrao glavnu ulogu u »Vulkanu« Bernardina Modrića. Kako ste se snašli u novom mediju?
MRLE: Meni je raditi muziku za film nešto posebno. Satima mogu sjediti, miksati, dosviravati, gledati film, raditi glazbu... Poseban je to užitak. Imam i ženu koja divno pjeva, sviram bas, mašem glavom, uleti neki sint, ritam... Na kraju sve malo zašiljimo u kompu... Super! Upravo radimo na glazbi za film »Kauboji«. Uskoro izlazi soundtrack iz filma »Sonja i bik« u kombinaciji s albumom Stampeda. Nakon toga može se očekivati i CD filma »Kauboji«.
PRLJA: Bernardin je naš stari suborac i prijatelj pa me pozvao da mu odglumim u tom filmu. Uloga stvarno nije teška pa ne shvaćam to kao moj veliki ulazak u film, nego više kao simpatično djelo u kojem sam sudjelovao. Sama tema je ova naša aktualnost, tragična, s motivom beskućnika. Istinita priča kao parabola za ove naše probleme s kojima se suočavamo – propast industrije, pretvorba...
Jedan od momenata koji će zasigurno ostati zapamćen bit će famozno ispaljivanje čepova iz guzica kod Stankovića u Nedjeljom u 2.  Možemo li skinuti veo s nje?
MRLE: Doslovno ne prođe ni dan, a da me netko ne pita o tome. To je stvarno istina.
PRLJA: Tu se možemo vratiti na pitanje muzike u drugom planu. Naše akcije su toliko jake da dođu do svih. Imaš dojam da su svi to gledali, kao slijetanje čovjeka na Mjesec. Ništa nismo dogovorili, mi smo bili mi, on je bio on, i tako je ta emisija i prošla. Ispalo je kao vrlo zgodan primjer kako televizija može biti živa, i zabaviti i isprovocirati, nije suhoparan medij.


Može se reći da ste napravili ime i brand. Koliko se proces rada od početka mijenjao?
PRLJA: Nikad nismo imali šablonu koja bi bila recept za uspjeh, tako da se proces nije promijenio, mi uvijek istražujemo, kopamo, i kako od sebe, tako i od drugih tražimo da kopaju.
MRLE: Nakon svakog albuma kažemo da tako više nećemo raditi, ajmo naći način kako da zvučimo drugačije. Iako uvijek ostane ta žica Leta 3, i da hoćemo to ne možemo promijeniti.
PRLJA: Kako ulazimo duboko u ta djela, taj »post« traje dugo, da se iščupamo iz toga.

Jaka energija

Generacije  su odrastale uz vas. Mnogi od njih sve manje idu na koncerte, ali dolaze mlađi, puni energije, koju onda traže i od vas. Imate li je još dovoljno?
MRLE: Mi jako volimo te naše pjesme. U njih je uloženo jako puno, ma ne jako puno – sve! I tu nema baš nikakve prevare prema sebi samima. Nemoguće je izbrojati tisuće i tisuće puta koliko smo te pjesme svirali, i nikad nam nisu dosadile. To je jaka energija koja nikad ne može prestati.
PRLJA: I sve te stvari, preduge tonske, vlažni prostori, back stagevi, loši razglasi, ma to je sve začin priče o tom načinu života, tako da kad predugo ne odemo na put, postanemo nervozni. Kao pomorci.
MRLE: Napaljen narod na koncertima – to te nosi!

Dobro, ali lako je Stonesima razmišljati o penziji, ali kako u kontekstu naše sredine vi razmišljate o tome i tim godinama koje će nužno doći?
MRLE: Sviraš do smrti. Smrt je neizbježna. Kad umreš, to nije ništa strašno, otprilike kao da pređeš u drugu sobu, iz kuhinje u dnevni boravak, tako bar kažu oni koji su preživjeli.
PRLJA: Strah je neprijatelj. Da počnem tako razmišljati, bavio bih se nečim drugim.
MRLE: Nema tog straha, ljudima je strah usađen.
PRLJA: Pa pitanje egzistencije, šta ću, ajme, pa se u grču živi i slično. Životni prioriteti su krivi.
MRLE: Manipulacijom crkve i države usađen nam je strah kako u kuhinji, tako i u dnevnom boravku.

Ali kod one tvoje teže upale pluća, Prlja, kad si dulje izbivao, možda si  pomislio na takvo nešto? 
PRLJA: Nisam se toliko bojao jer nije bilo baš toliko strašno, na sreću, ali imao sam i sreću da sam preko sindikata HGU-a i HZSU-a to vrijeme proveo doslovno na bolovanju. Pa sam dobivao i neku naknadu u periodu od tih gotovo godinu dana kad nisam mogao nastupati. Ali to je plod našeg rada i koliko-toliko dobrog funkcioniranja stvari.

No svako malo ipak neki udar, pa će sada i samostalni umjetnici morati plaćati PDV...
MRLE: Znam da će PDV na ulaznice za koncerte ići dolje, ali za ovo ne znam. Ako bude, opet ćemo prosvjedovati. Tko računa da će tako napuniti proračun, taj je jako brižan.Kako doživljavate poziciju glazbenika u društvu danas?
PRLJA: Nikako. Biti glazbenik je poziv, pa sve ovisi o tvom angažmanu, plodnosti, ... Ali kad je općenito situacija loša, mora se to lančano osjetiti u svim porama društva, pa i u našoj djelatnosti.

Vjera u riječku posebnost

Cijeli ste život u Rijeci, kako je u njoj bilo, a kako je sada živjeti i raditi? 
PRLJA: Rijeka je krasan grad u kojem je lijepo živjeti, ali s druge strane ima faze koje prečesto idu u uspavanost, letargiju, učmalost. Pogotovo u sferi kulture, službene ili alternativne. Mislim da se premalo cijeni trud ili energija koju imamo mi sami ovdje, premalo se cijeni svoje. Ljudi su ovdje jako skloni onom gardu da čim jednom nešto napraviš, onda krenu priče da si se prodao.
MRLE: Rijeka je mali grad s provincijskim sindromom, puno toga  podcjenjuju sami građani.
PRLJA: Teško je u toj klimi razviti kvalitetnu klupsku scenu, imati dobar program. Uvijek krenu s gardom: to je došlo u Rijeku, onda mora da ne valja.
MRLE: Da sada Rolling Stonesi dođu u Rijeku, rekli bi da to ne valja, da to nisu pravi Stonesi. Možda je to sindrom maloga grada koji je izgubio samopoštovanje.
PRLJA: I svi će probati ući besplatno. Ali zanimljivo je da Rijeka ima puno bolji ugled izvana, kad dođemo negdje drugdje uvijek govore kako je nama tu super, pa taj naš gradonačelnik, pa Rijeka je grad... Ali ovdje, ne znam... To je prirodno ljudsko nezadovoljstvo koje uvijek mora tinjati da stvari idu prema boljem, ali onda bi konačno i trebalo krenuti nabolje. 
MRLE: Fali malo opuštenosti i vjere u riječku posebnost.

Što očekujete od sljedećih lokalnih izbora?
PRLJA: Realno ne očekujem neke velike promjene.

Biste li se uključili u predizbornu kampanju? 
PRLJA: Svi glume da su jako štedljivi. Mi jesmo znali nastupati, to je dobra lova, ali postoje sigurno nekakvi politički programi koji su nam kao ljudima bliži, a nekim opcijama je pak nezamislivo pozvati Let 3. Ali ako zovu, za pregovore smo uvijek otvoreni.

Što biste preporučili mladim bendovima?
PRLJA: Glazba je poziv.
MRLE: Ne možeš reći: to je sada posao pa idem to napraviti tako i tako. Ako bi pokušao kopirati nečiji način rada, ne bi uspjelo. Moraš to osjetiti kao svoj poziv.  A to je ono što te stalno vuče naprijed.